Kad se o nama govori, često se kaže da ovdje nikad nije ni stao rat. Ali ne može se reći da je poslovična mržnja između balija, ustaša i četnika, mržnja prema pederima ili ženama, neki zli rezultat rata. Rat uticao jeste, ali nije isključivi krivac za sve što je u društvu loše. Mi bismo i bez rata tukli žene i feminizirane, i zazirali od drugog sela i druge vjere. Rat koji nas istinski ubija, na duge staze i beznadežno, to je rat između kul raje i papaka.
Papak je sklon idolopoklonstvu, i već će naći nekog da oponaša. Kad kul raja ne bi bila skeptična prema papcima, ma skepsa je blaga riječ, kad se kul raja ne bi gadila papaka, ni papci se ne bi osjećali tako zabetonirano u papanluk. Kada bi im se pružila ruka, i kada bi im se dala šansa, papci bi se lako naučili da oponašaju ono što kul raja čita, gleda, sluša, razmišlja i radi. Svi žele da budu kul, to je osnovna potreba društvenog bića, da bude kul, da ga društvo prihvata i cijeni, ma kako drugačiji bio.
Problem koji se javio kao posljedica masovnih migracija poznat kao „otišo je svak ko valja“, ogleda se u tome što je podjela na kul raju i papke u najmanju ruku upitna. Tako su u kategoriji kul raje završili neki likovi koji su totalni papci, a među papcima likovi koji su totalno kul. Pošto je teško uopšte organizovati, a kamoli postići konsenzus ko se može zvati kul, a ko papak, ostaje da se oslonimo na prirodni, organski kul koji neki ljudi imaju, a koji svi redom osjete. Ti, istinski kul ljudi, su nešto kao monasi. Dok se monasi službeno mole za čovječanstvo, kul ljudi pomažu čovječanstvu. Hands on, štob rekli englezi. Na licu mjesta i zasukanih rukava ako treba.
Šta to znači. Pa u suštini znači da nam je sudbina u rukama istinski kul ljudi. Oni treba da prigrle sve ostale i sve svoje najbolje im stave na raspolaganje, onako Isusovski, ako baš hoćete. Papcima i kvazikulerima treba pružiti ruku i povesti ih u pravom pravcu.
To u praksi znači ne kolutati očima „šta ovo mladi danas slušaju…“, već im pustiti nešto što znamo da je dobro. To znači uvažavati slabijeg i bolesnijeg i glupljeg i nepismenijeg kao čovjeka, ljudsko biće, plamičak svetog postojanja, odnosno ne odbacivati ljude samo zato što nisu dobri kao mi ili bolji od nas. Većina nas je nekome kul a nekome papak. U toj zamišljenoj hijerahiji razlike imaju smisao samo ako jedni drugima pružamo ruke i jedni druge izvlačimo gore.
Ali, kao što napisah, poslije silnih migracija i nemilih situacija, nama je ostala šačica istinski kul raje, pet šaka neke pseudokul raje, i ostalo papaka. Papci će nas, bez nadzora, izroštiljat i pojest, podrignut na nas i nešto kasnije nas israt. U tom procesu papci nisu do kraja srećni jer su svjesni da zadovoljavanje najnižih poriva ne pruža istinski osjećaj ispunjenosti. Koliko god kul stvari bile potisnute, ima ih dovoljno da papak zna da je papak. Neko ga uvijek, negdje, na to podsjeća.
Zbog toga, u ime budućnosti i prokuljivanja nacije, treba zaustaviti taj podmukli rat nas protiv nas. Ko iole bježi od papanluka, treba pod hitno da nađe neke kul likove koje će oponašati. Neke uzvišene principe koje će pratiti. Ko baš nikako ne želi da bude papak, a ne zna kojim putem kula bi krenuo, može i deset Božjih zapovijesti da iskoristi. Let's fake it till we make it.