Ja i Bog nismo nikad bili u dobrim odnosima. Naš odnos je sada gotov zauvijek ali prije njegovog kraja postojala je priča u koju sam vjerovala kao djevojčica. Vjerovala sam u Boga ali prije vjerovanja u Njega vjerovala sam u priču o Njemu. Moje djetinjstvo je bilo idilično. Živjela sam u selu pokraj grada sa mamom, tatom, bakom i dedom i odgojili su me najbolje što su znali. Dijete odgajaš pričanjem priča. Moje ime je Ema. Sjećam se svog djetinjstva tako jasno kao da gledam u film od fotografija koje se pokreću ispred mene i u njima vidim sve te priče koje su mi pričali o svemu. Najviše priča sam čula o Bogu. O Njemu sam čula najviše priča. Svi su znali kakav je, šta misli, šta želi i šta radi s dobrim i lošim ljudima. Slušala sam kao dijete sve te priče o Bogu i polako stvarala svoje mišljenje o Bogu i Njegovim planovima za mene i cijeli svijet. Nisam znala drugačije, nisam imala izbora, jedino to sam čula u životu od ljudi koji su bili sa mnom cijelo vrijeme mog postojanja. Sredina u kojoj sam odrasla bila je religiozna, moja obitelj je mnogo držala do katoličke tradicije a posebno moja baka Slavica koja je obožavala posjete velečasnog u naš dom da s njim popriča o Isusu, Djevici Mariji i Bogu. Moja baka je sve znala, ona je poznavala svakog sveca i za šta je dobar. Molile smo Svetog Antu kad bi nešto izgubile, Svetu Martu kad bi imale posebne želje, Svetog Nikolu za poklone i sretan put, Svetog Franju, Tomu, Petra i u nedogled su išle naše molitve koje sam znala napamet jer me ona naučila. Sjećam se kad smo klečale u sobi ispred križa na zidu i kad sam zaboravila riječi ‘Vjerovanja’ molitve u kojoj govorim kako vjerujem u sve ono što mi pričaju a onda me baka opomenula da izgovaram pravilno inače Bog neće razumjeti šta molim. Dok sam klečala na podu udahnula sam duboko, u sebi progutala bijes koji sam osjetila zbog nje i izgovorila sam ponovo molitvu Vjerovanje i zamrzila Boga jer ne razumije. Bog nije razumio u toj sobi koliko sam umorna, trčala sam cijeli dan, igrala se sa prijateljima, i spavalo mi se. Baka je bila stroga i znala sam da mi neće dati džeparac ako ne izmolimo krunicu do kraja i onda sam izmolila do kraja njenog Boga jer u tom trenutku više nije bio moj. Odrekla sam ga se jako rano ali da to priznam sebi trebalo je cijeli život. Danas imam 36 godina i ne vjerujem u Boga. Danas to mogu otvoreno reći jer nema moje bake Slavice koja mi daje džeparac i koja mi je znala reći milion puta da će me Bog kazniti i baciti u vatru ako ne budem dobra. Dobra…
U djetinjstvu sam se odrekla bakinog Boga. On je bio zakucan na zidu, metalna figura na drvenom križu, klečala sam mnogo ljeta ispred tog Boga i molila za dobre ocjene ali nakon svake molitve sam morala ustati i naučiti sve što trebam ako želim dobre ocjene. Molila sam ga zdravlje ali ipak sam slomila ruku to ljeto i ozdravila tek kad su mi stavili gips, namjestili ruku ponovo i dok je bol jaka kao živa vatra prolamala sve moje nerve u ruci razdirala moja pluća od urlika nije nikoga bilo da me drži osim doktora i medicinske sestre dok su roditelji čekali vani na hodniku. Molila sam da nađem momka a potom sam se zaljubila i nakon nekog vremena me prevario sa prijateljicom. Molila sam se za posao i našla sam posao kad sam našla vezu. Molila sam se za brak a potom se udala ispred Boga u crkvi i nakon nekog vremena ljubav je prestala i našla sam ljubavnika jer mi se muž počeo gaditi a dijete sam izgubila u spontanom pobačaju. Bog nije djelovao za mene onako kako su mi rekli u djetinjstvu i nisam glupa jer sam gledala sve te stvari iz više perspektive. Bog ima tajanstvene puteve govorila sam sama sebi, govorili su mi drugi, tješili su me sa tim rečenicama kad mi je život bio u raspadu a kad bi konačno nešto bilo dobro odmah bi rekli-Vidiš ima Boga! Ja sam gledala to drugačije i postepeno se odricala svojih uvjerenja kao dijete koje pušta balone jedan za drugim iz svoje ruke i gleda ih kako odlaze u plavo i veličanstveno nebo. Puštala sam jedno po jedno uvjerenje o Bogu kroz svoj život dok nisam došla do kraja. Do danas. Sjedim u crkvi i promatram sve te priče koje sam slušala čitav život. Priče. Bajke za malu djecu. Ljudi i jesu mala djeca. Malena, preplašena djeca koja se boje uzeti odgovornost za sebe i onda prebacuju svu težinu na Boga.
Najveći ljudski izum je Bog. Boga su izumili ljudi a ne obratno. Bog nema knjige o ljudima jer mu ne trebaju a ljudi imaju knjige o Bogu jer nam treba Bog. Iz tih knjiga učimo o tome šta je Bog, kako On misli, šta On želi, šta će On uraditi, šta je On uradio. Ljudi su izumili Boga da opravdaju svoje postojanje na Zemlji i da opravdaju sve ono što urade sebi i drugim ljudima na Zemlji u ime Boga na nebu. Izum. Taj savršeni izum već stoljećima stvara ratove, klanja, ubijanja, razlike, podjele, svađe i nesuglasice između naroda, generacija, zemalja, susjeda, partnera i unutar samog čovjeka. U meni je priča o Bogu izazvala samo razdor. Nisam mogla razumjeti nesreću svoje prijateljice u kojoj je poginula. Nisam se zadovoljila sa pričom kako je to u Božijim rukama. Nije mi bilo dovoljno dobro. Nije bilo utješno, duboko, pametno ni ljekovito za mene kad mi je svećenik na sahrani rekao da je ona na boljem mjestu. Ne znam to. Ne zna ni on. Pročitali smo priču u knjigama o tom boljem mjestu. Nemamo nijedan dokaz. Ona je mrtva. Ne postoji. Dok je zemlja prekrivala njen kovčeg shvatila sam da djeluje suviše okrutno da moj um povjeruje da je to zadnje mjesto gdje je ona i onda sam se sjetila Boga. Ona ne može biti u rupi od zemlje. Ne može. Ona ne zaslužuje rupu od zemlje za kraj. Moja prijateljica Diana imala je 24 godina, voljela život, sladoled od vanilije, imala je zaručnika, brzo auto, prekrasan osmijeh, pjevala je divno a potom sletila sa svojim mercedesom u provaliju i poginula. Moj um ne može da se navikne na tu priču i zato sad pričam drugu priču sebi-Ona je na boljem mjestu. Oblaci, ptice, cvijeće, anđeli, sveci i beskrajne poljane lijepih stvari. Govorila sam sama sebi da je to jedina istina ali dok sam stajala na rubu njene rupe, groba u koji je položeno njeno tijelo u bijelom kovčegu sa prekrasnim bijelim ružama shvatila sam-Nema ničega.
Dok sam stajala na rubu njenog groba sa jednom ružom u ruci i gromadom zemlje vidjela sam da je to sve. Da ona ne ide na nebo. Ne ide nigdje. Gotovo je. Sve priče su sad završene za nju a svećenik pored mene izgovara kako je ona na ljepšem mjestu i pogledam ga duboko u oči i vidim da tamo nema ništa i potom ga upitam-Jeste li bili na tom mjestu? Njegov pogled se zaustavi na meni, blago otvori usta da nešto kaže a onda samo izusti-Ne. Nisam. Onda ne možete znati gdje je moja prijateljica, možete samo pričati priče koje pričate cijeli život. Bacila sam komad zemlje i ružu na njen zadnji put a potom otišla…Bog u kojeg je ona vjerovala umro je zajedno s njom kad je sletila u provaliju. Sve njene priče su sletile sa njom u smrt i tu je našla svoje mjesto. U dubokoj provaliji a potom u dubokom grobu ispod zemlje. Tu se priča završila za sve ostale priče ne znam, nisam ih vidjela, ni doživjela samo sam čula kako pričaju o tome. O životu poslije smrti. O Raju i Paklu. Raj je za dobre ljude a Pakao za loše. Nisam nikad bila tamo.
Ljudi sa velikom sigurnošću pričaju o Bogu. Oni znaju šta On hoće, misli, želi, planira sa svijetom i ljudima. Srela sam takve ljude mnogo puta. Oni znaju kako Bog radi svoj posao. Oni znaju tko ide na onaj svijet, tko ne ide, tko vrijedi više a tko vrijedi manje. Kroz život sam uvidjela da su to opasni ljudi. Jako, jako opasni, nasilni i zli ljudi. Oni su u stanju da te udare samo da prekineš sa svojim nevjerovanjem, ateizmom i slobodnom voljom koju je ironično Bog dao ljudima u ruke u jednoj od priča o Bogu. Slobodna volja nije popularna ako sa njom odlučiš da ne vjeruješ u Boga koji ti je poklonio. Slobodna volja je divna ako radiš onako kako Bog hoće sa njom a posebno kako hoće oni koji vjeruju u tog Boga. I onda sam se s vremenom sklonila s puta…
S vremenom sam se sklonila s puta i svoje mišljenje sam zadržala samo za sebe. Kad bi me pitali o Bogu samo bi rekla da vjerujem. Ništa više i ništa manje. Kad sam rekla kako ne vjerujem osjetila sam se loše, izolovano, predmetom trača, izrugivanja od strane ljudi koji vjeruju u Boga. Oni su me naučili da lažem zapravo-Ljudi koji vjeruju u priče naučili su me da pričam ono što oni žele čuti. Moja priča je bila banalna i glupa ali ljudi koji vjeruju i jesu pomalo banalni i glupi. Pogledajte malo njihov život i način razmišljanja. Bila sam na kafi sa prijateljicom i ona me pitala vjerujem li ja u Boga a moj odgovor je bio-”Naravno! Ja ti idem u nedelju na misu, postim, dajem novac siromašnima, uključena sam u zbor, volontiram u Caritasu…” Ona me gledala i klimnula glavom. Možda je htjela drugačiji odgovor, možda je htjela da joj kažem-Ne znam. Nisam to rekla. Naučila sam samo pričati priču koju je mene naučila moja baka, svećenici i obitelj koja vjeruje. Ateizam je sramota. Kako ćeš biti ateista oni ne idu u Raj? Količina vjernika u mom životu je napravila od mene najveću nevjernicu ali nije samo u tome problem…Osjećam se otrovano. U životu sam pojela toliko priče o Bogu da mi se povraća od Njega. Povraća mi se od ljudi kojime gledaju drugačije jer ne pričamo istu priču. Povraća mi se od ljudi koji me gledaju isto jer pričamo istu priču. Nismo isti. Svi smo prepušteni sami sebi. Nema Boga. Nisam ga vidjela, nisam ga čula, nisam ništa nikad osjetila u sebi osim straha. Strah od Boga i taj strah me oslobodio. Trenutak kad sam shvatila kako se vjernici uvrijede kad im kažeš kako Bog ne postoji bio je trenutak kad sam prestala vjerovati i u Boga i u one koji Njemu vjeruju. Vjernici se naljute kad im kažeš kako ne vjeruješ. Činjenica. Obična mala izjava kako Svemogući Bog za tebe ne postoji može te koštati glave jer tako vjernici zamišljaju Boga-On se uvrijedi ako ne vjeruješ da postoji. Ja sam shvatila da On ne postoji ako nema priče u koju vjeruješ o Njemu. Ja sam prestala vjerovati u te priče. Ne zanimaju me. Nisu moje priče nego priče koje sam čula kao djevojčica i samo nastavila sa pričanjem kao žena a uskoro i starica koja neće pričati više te priče ni sebi ni bilo kome drugom.
Bila sam tužna u svom braku. Molila sam Boga da mi pomogne, našla sam ljubavnika. Mogla bi vjerovati da mi je poslao ljubavnika kako bi spasila brak. Nisam našla ljubav u svom mužu nakon nekog vremena i postala sam očajna. Jednom sam se pomolila da spasim naš brak, da izbjegnem razvod, da ostanem s njim i veoma brzo sam upoznala kolegu sa trećeg sprata firme u kojoj radim i ušla u najbolju aferu mog života. Bilo je kao ispunjenje molitve. Molila sam za ljubav i dok sam molila zamišljala sam sebe kako ponovo volim svog muža ali to se nije desilo-Našla sam ljubavnika zbog kojeg mogu da ponovo živim u miru sa svojim mužem. Sretna sam u braku. Mirna sam. Ne svađamo se nikako, on vidi da sam drugačija i rekla sam da je to zbog molitve. Nije me ispitivao dalje. Ta tema je osjetljiva za sve ljude i nije htio da zna kako sam molila, šta sam dobila, tražila i zašto sam sada tako raspoložena. Varam te ljubavi. Bog mi je donio ljubavnika u život. On je sve ono što ti nisi. Ispred Boga sam se zaklela da ću ti biti vjerna ali ljubav nije bila vjerna meni i jednostavno se desilo-Božja Volja. Tajanstveni su Njegovi putevi i zato sam danas sretna, imam ljubavnika, posao koji sam molila dobila sam preko veze, poznanstava, dijete koje sam izgubila nije mi trebalo nikada osim u priči koju sam pričala o savršenom životu sa mužem i djetetom, pričala sam priče ljubavi cijelo vrijeme jer nisam znala drugačije. Nisam imala duboko iskustvo vjere, ljubavi i nade. Imala sam iskustvo pakla na zemlji jer sam vjerovala u priče i bajke cijeli svoj život.
Tražila sam rješenje u drugima. Taj drugi je uvijek bio-Tata, mama, učitelj, baka, prijatelj, psihijatar, kolega, razrednik, momak, muž, ljubavnik, pas, maca, zlatna ribica i Bog. Uvijek sam tražila nešto izvan sebe da me sastavi, zalijepi i promijeni. Uvijek. Više to ne radim. Ne vjerujem da je moguće osim u pričama da se to dogodi. Nije. Sama sam. Potpuno i beskrajno sama na ovom svijetu i bez priče o tome-Ja sam dobro. Ne treba mi Bog. Nije mi nikad trebao. Naučena sam da mi treba, naučena sam na to stanje kao normalno, prihvatila sam vjerovanja drugih kao svoja i nikad ih nisam preispitala jer sam i sama vjerovala da znam istinu. Istina je da sam sasvim dobro bez Boga. Da sam uvijek bila dobro osim onda kad bi vjerovala u tuđe priče o Bogu i shvatila ih kao vlastite. Ne trebaju mi. Ustajem iz crkve i krećem prema izlazu, neću se okrenuti, neću se prekrstiti, neću se zahvaliti jer nemam čemu da se zahvalim, nemam kome da se okrenem, nema ničega tamo osim priče o nečemu i nekome i tako je oduvijek bilo samo nisam to vidjela a kad bi vidjela odmah sam se vratila na priču-Nemoj tako Bog će te kazniti, Bog će te vidjeti, Bog te čuje, Ne daj Bože, Bože pomozi, Bože moj smiluj se, Bože daj, Bože ne daj, Bože zašto!!! I te histerične priče idu u nedogled. Nisam ni ateista jer bi to značilo da pričam samo drugu priču o svojoj vjeri. Nisam ja ateista ni vjernica-Ja sam samo ona kojoj nije stalo do svega toga. Ja sam samo čovjek poput drugih ljudi ali više nemam priču o sebi. Ne vjerujem u Boga jer ne vjerujem u priče o Njemu. Nisam bila u Raju, Paklu, Čistilištu i zaista ne znam postoji li Bog. Ne znam. Kad saznam javit ću se, napisati novi tekst ali dotada ću živjeti u miru bez priča koje su me samo unesrećile za sve ove godine. Vratit ću se svom mužu, ljubavniku, otići ću na grob svoje najbolje prijateljice znajući da je za mene ona sve svoje priče završila i da je mirna. Tu ću i ja biti jednog dana-Mrtva. Bez ikakvih oblaka, anđela, svetaca i vječnog života. Ne bi voljela da živim vječno jer bi bilo dosadno. Već ovdje u ljudskom životu sa tako malo vremena postaje dosadno a tek jedna velika vječnost sa Bogom i svim tim vjernicima-Radije bi u Pakao kad bi birala. Ovdje sam već bila u Paklu, znam kako je, znam šta osjetiš u Paklu. Sramotu, bijedu, izolovanost, strah, očaj i beznađe. Pakao mi je poznat na Zemlji jer sam vidjela kako ga stvaraju ljudi koji vjeruju u Boga i Njegov Raj na nebu. Vidjela sam te priče kako oživljavaju na ovom svijetu i ne želim ih vidjeti kad umrem. Ne želim biti u društvu vjernika, Boga i dobrih ljudi. Nisam navikla. Na izlazu iz crkve nisam se okrenula, nisam se prekrstila i zauvijek sam s tom temom završila. Šetam ulicama grada bez priče o Bogu, osjećam se kao u Raju, već sam ovdje pomislih, nema problema, nema priče, nema straha. Jesenja kiša pada preko uglačanih pločnika i ljudi nose raznobojne kišobrane a ispod svakog kišobrana leži jedna priča i to me raduje. Moja priča je gotova. Zauvijek. U trenutku moje smrti možda vidim istinu a možda ne bude ničega za mene kad budem umirala-I to je sasvim uredu. To je moj Bog i bolji je od svih priča koje sam čula o Njemu i u Njegovo Ime. Amen.
Ja i Bog nismo nikad bili u dobrim odnosima. Naš odnos je sada gotov zauvijek ali prije njegovog kraja postojala je priča u koju sam vjerovala kao djevojčica. Vjerovala sam u Boga ali prije vjerovanja u Njega vjerovala sam u priču o Njemu. Moje djetinjstvo je bilo idilično. Živjela sam u selu pokraj grada sa mamom, tatom, bakom i dedom i odgojili su me najbolje što su znali. Dijete odgajaš pričanjem priča. Moje ime je Ema. Sjećam se svog djetinjstva tako jasno kao da gledam u film od fotografija koje se pokreću ispred mene i u njima vidim sve te priče koje su mi pričali o svemu. Najviše priča sam čula o Bogu. O Njemu sam čula najviše priča. Svi su znali kakav je, šta misli, šta želi i šta radi s dobrim i lošim ljudima. Slušala sam kao dijete sve te priče o Bogu i polako stvarala svoje mišljenje o Bogu i Njegovim planovima za mene i cijeli svijet. Nisam znala drugačije, nisam imala izbora, jedino to sam čula u životu od ljudi koji su bili sa mnom cijelo vrijeme mog postojanja. Sredina u kojoj sam odrasla bila je religiozna, moja obitelj je mnogo držala do katoličke tradicije a posebno moja baka Slavica koja je obožavala posjete velečasnog u naš dom da s njim popriča o Isusu, Djevici Mariji i Bogu. Moja baka je sve znala, ona je poznavala svakog sveca i za šta je dobar. Molile smo Svetog Antu kad bi nešto izgubile, Svetu Martu kad bi imale posebne želje, Svetog Nikolu za poklone i sretan put, Svetog Franju, Tomu, Petra i u nedogled su išle naše molitve koje sam znala napamet jer me ona naučila. Sjećam se kad smo klečale u sobi ispred križa na zidu i kad sam zaboravila riječi ‘Vjerovanja’ molitve u kojoj govorim kako vjerujem u sve ono što mi pričaju a onda me baka opomenula da izgovaram pravilno inače Bog neće razumjeti šta molim. Dok sam klečala na podu udahnula sam duboko, u sebi progutala bijes koji sam osjetila zbog nje i izgovorila sam ponovo molitvu Vjerovanje i zamrzila Boga jer ne razumije. Bog nije razumio u toj sobi koliko sam umorna, trčala sam cijeli dan, igrala se sa prijateljima, i spavalo mi se. Baka je bila stroga i znala sam da mi neće dati džeparac ako ne izmolimo krunicu do kraja i onda sam izmolila do kraja njenog Boga jer u tom trenutku više nije bio moj. Odrekla sam ga se jako rano ali da to priznam sebi trebalo je cijeli život. Danas imam 36 godina i ne vjerujem u Boga. Danas to mogu otvoreno reći jer nema moje bake Slavice koja mi daje džeparac i koja mi je znala reći milion puta da će me Bog kazniti i baciti u vatru ako ne budem dobra. Dobra…
U djetinjstvu sam se odrekla bakinog Boga. On je bio zakucan na zidu, metalna figura na drvenom križu, klečala sam mnogo ljeta ispred tog Boga i molila za dobre ocjene ali nakon svake molitve sam morala ustati i naučiti sve što trebam ako želim dobre ocjene. Molila sam ga zdravlje ali ipak sam slomila ruku to ljeto i ozdravila tek kad su mi stavili gips, namjestili ruku ponovo i dok je bol jaka kao živa vatra prolamala sve moje nerve u ruci razdirala moja pluća od urlika nije nikoga bilo da me drži osim doktora i medicinske sestre dok su roditelji čekali vani na hodniku. Molila sam da nađem momka a potom sam se zaljubila i nakon nekog vremena me prevario sa prijateljicom. Molila sam se za posao i našla sam posao kad sam našla vezu. Molila sam se za brak a potom se udala ispred Boga u crkvi i nakon nekog vremena ljubav je prestala i našla sam ljubavnika jer mi se muž počeo gaditi a dijete sam izgubila u spontanom pobačaju. Bog nije djelovao za mene onako kako su mi rekli u djetinjstvu i nisam glupa jer sam gledala sve te stvari iz više perspektive. Bog ima tajanstvene puteve govorila sam sama sebi, govorili su mi drugi, tješili su me sa tim rečenicama kad mi je život bio u raspadu a kad bi konačno nešto bilo dobro odmah bi rekli-Vidiš ima Boga! Ja sam gledala to drugačije i postepeno se odricala svojih uvjerenja kao dijete koje pušta balone jedan za drugim iz svoje ruke i gleda ih kako odlaze u plavo i veličanstveno nebo. Puštala sam jedno po jedno uvjerenje o Bogu kroz svoj život dok nisam došla do kraja. Do danas. Sjedim u crkvi i promatram sve te priče koje sam slušala čitav život. Priče. Bajke za malu djecu. Ljudi i jesu mala djeca. Malena, preplašena djeca koja se boje uzeti odgovornost za sebe i onda prebacuju svu težinu na Boga.
Najveći ljudski izum je Bog. Boga su izumili ljudi a ne obratno. Bog nema knjige o ljudima jer mu ne trebaju a ljudi imaju knjige o Bogu jer nam treba Bog. Iz tih knjiga učimo o tome šta je Bog, kako On misli, šta On želi, šta će On uraditi, šta je On uradio. Ljudi su izumili Boga da opravdaju svoje postojanje na Zemlji i da opravdaju sve ono što urade sebi i drugim ljudima na Zemlji u ime Boga na nebu. Izum. Taj savršeni izum već stoljećima stvara ratove, klanja, ubijanja, razlike, podjele, svađe i nesuglasice između naroda, generacija, zemalja, susjeda, partnera i unutar samog čovjeka. U meni je priča o Bogu izazvala samo razdor. Nisam mogla razumjeti nesreću svoje prijateljice u kojoj je poginula. Nisam se zadovoljila sa pričom kako je to u Božijim rukama. Nije mi bilo dovoljno dobro. Nije bilo utješno, duboko, pametno ni ljekovito za mene kad mi je svećenik na sahrani rekao da je ona na boljem mjestu. Ne znam to. Ne zna ni on. Pročitali smo priču u knjigama o tom boljem mjestu. Nemamo nijedan dokaz. Ona je mrtva. Ne postoji. Dok je zemlja prekrivala njen kovčeg shvatila sam da djeluje suviše okrutno da moj um povjeruje da je to zadnje mjesto gdje je ona i onda sam se sjetila Boga. Ona ne može biti u rupi od zemlje. Ne može. Ona ne zaslužuje rupu od zemlje za kraj. Moja prijateljica Diana imala je 24 godina, voljela život, sladoled od vanilije, imala je zaručnika, brzo auto, prekrasan osmijeh, pjevala je divno a potom sletila sa svojim mercedesom u provaliju i poginula. Moj um ne može da se navikne na tu priču i zato sad pričam drugu priču sebi-Ona je na boljem mjestu. Oblaci, ptice, cvijeće, anđeli, sveci i beskrajne poljane lijepih stvari. Govorila sam sama sebi da je to jedina istina ali dok sam stajala na rubu njene rupe, groba u koji je položeno njeno tijelo u bijelom kovčegu sa prekrasnim bijelim ružama shvatila sam-Nema ničega.
Dok sam stajala na rubu njenog groba sa jednom ružom u ruci i gromadom zemlje vidjela sam da je to sve. Da ona ne ide na nebo. Ne ide nigdje. Gotovo je. Sve priče su sad završene za nju a svećenik pored mene izgovara kako je ona na ljepšem mjestu i pogledam ga duboko u oči i vidim da tamo nema ništa i potom ga upitam-Jeste li bili na tom mjestu? Njegov pogled se zaustavi na meni, blago otvori usta da nešto kaže a onda samo izusti-Ne. Nisam. Onda ne možete znati gdje je moja prijateljica, možete samo pričati priče koje pričate cijeli život. Bacila sam komad zemlje i ružu na njen zadnji put a potom otišla…Bog u kojeg je ona vjerovala umro je zajedno s njom kad je sletila u provaliju. Sve njene priče su sletile sa njom u smrt i tu je našla svoje mjesto. U dubokoj provaliji a potom u dubokom grobu ispod zemlje. Tu se priča završila za sve ostale priče ne znam, nisam ih vidjela, ni doživjela samo sam čula kako pričaju o tome. O životu poslije smrti. O Raju i Paklu. Raj je za dobre ljude a Pakao za loše. Nisam nikad bila tamo.
Ljudi sa velikom sigurnošću pričaju o Bogu. Oni znaju šta On hoće, misli, želi, planira sa svijetom i ljudima. Srela sam takve ljude mnogo puta. Oni znaju kako Bog radi svoj posao. Oni znaju tko ide na onaj svijet, tko ne ide, tko vrijedi više a tko vrijedi manje. Kroz život sam uvidjela da su to opasni ljudi. Jako, jako opasni, nasilni i zli ljudi. Oni su u stanju da te udare samo da prekineš sa svojim nevjerovanjem, ateizmom i slobodnom voljom koju je ironično Bog dao ljudima u ruke u jednoj od priča o Bogu. Slobodna volja nije popularna ako sa njom odlučiš da ne vjeruješ u Boga koji ti je poklonio. Slobodna volja je divna ako radiš onako kako Bog hoće sa njom a posebno kako hoće oni koji vjeruju u tog Boga. I onda sam se s vremenom sklonila s puta…
S vremenom sam se sklonila s puta i svoje mišljenje sam zadržala samo za sebe. Kad bi me pitali o Bogu samo bi rekla da vjerujem. Ništa više i ništa manje. Kad sam rekla kako ne vjerujem osjetila sam se loše, izolovano, predmetom trača, izrugivanja od strane ljudi koji vjeruju u Boga. Oni su me naučili da lažem zapravo-Ljudi koji vjeruju u priče naučili su me da pričam ono što oni žele čuti. Moja priča je bila banalna i glupa ali ljudi koji vjeruju i jesu pomalo banalni i glupi. Pogledajte malo njihov život i način razmišljanja. Bila sam na kafi sa prijateljicom i ona me pitala vjerujem li ja u Boga a moj odgovor je bio-”Naravno! Ja ti idem u nedelju na misu, postim, dajem novac siromašnima, uključena sam u zbor, volontiram u Caritasu…” Ona me gledala i klimnula glavom. Možda je htjela drugačiji odgovor, možda je htjela da joj kažem-Ne znam. Nisam to rekla. Naučila sam samo pričati priču koju je mene naučila moja baka, svećenici i obitelj koja vjeruje. Ateizam je sramota. Kako ćeš biti ateista oni ne idu u Raj? Količina vjernika u mom životu je napravila od mene najveću nevjernicu ali nije samo u tome problem…Osjećam se otrovano. U životu sam pojela toliko priče o Bogu da mi se povraća od Njega. Povraća mi se od ljudi kojime gledaju drugačije jer ne pričamo istu priču. Povraća mi se od ljudi koji me gledaju isto jer pričamo istu priču. Nismo isti. Svi smo prepušteni sami sebi. Nema Boga. Nisam ga vidjela, nisam ga čula, nisam ništa nikad osjetila u sebi osim straha. Strah od Boga i taj strah me oslobodio. Trenutak kad sam shvatila kako se vjernici uvrijede kad im kažeš kako Bog ne postoji bio je trenutak kad sam prestala vjerovati i u Boga i u one koji Njemu vjeruju. Vjernici se naljute kad im kažeš kako ne vjeruješ. Činjenica. Obična mala izjava kako Svemogući Bog za tebe ne postoji može te koštati glave jer tako vjernici zamišljaju Boga-On se uvrijedi ako ne vjeruješ da postoji. Ja sam shvatila da On ne postoji ako nema priče u koju vjeruješ o Njemu. Ja sam prestala vjerovati u te priče. Ne zanimaju me. Nisu moje priče nego priče koje sam čula kao djevojčica i samo nastavila sa pričanjem kao žena a uskoro i starica koja neće pričati više te priče ni sebi ni bilo kome drugom.
Bila sam tužna u svom braku. Molila sam Boga da mi pomogne, našla sam ljubavnika. Mogla bi vjerovati da mi je poslao ljubavnika kako bi spasila brak. Nisam našla ljubav u svom mužu nakon nekog vremena i postala sam očajna. Jednom sam se pomolila da spasim naš brak, da izbjegnem razvod, da ostanem s njim i veoma brzo sam upoznala kolegu sa trećeg sprata firme u kojoj radim i ušla u najbolju aferu mog života. Bilo je kao ispunjenje molitve. Molila sam za ljubav i dok sam molila zamišljala sam sebe kako ponovo volim svog muža ali to se nije desilo-Našla sam ljubavnika zbog kojeg mogu da ponovo živim u miru sa svojim mužem. Sretna sam u braku. Mirna sam. Ne svađamo se nikako, on vidi da sam drugačija i rekla sam da je to zbog molitve. Nije me ispitivao dalje. Ta tema je osjetljiva za sve ljude i nije htio da zna kako sam molila, šta sam dobila, tražila i zašto sam sada tako raspoložena. Varam te ljubavi. Bog mi je donio ljubavnika u život. On je sve ono što ti nisi. Ispred Boga sam se zaklela da ću ti biti vjerna ali ljubav nije bila vjerna meni i jednostavno se desilo-Božja Volja. Tajanstveni su Njegovi putevi i zato sam danas sretna, imam ljubavnika, posao koji sam molila dobila sam preko veze, poznanstava, dijete koje sam izgubila nije mi trebalo nikada osim u priči koju sam pričala o savršenom životu sa mužem i djetetom, pričala sam priče ljubavi cijelo vrijeme jer nisam znala drugačije. Nisam imala duboko iskustvo vjere, ljubavi i nade. Imala sam iskustvo pakla na zemlji jer sam vjerovala u priče i bajke cijeli svoj život.
Tražila sam rješenje u drugima. Taj drugi je uvijek bio-Tata, mama, učitelj, baka, prijatelj, psihijatar, kolega, razrednik, momak, muž, ljubavnik, pas, maca, zlatna ribica i Bog. Uvijek sam tražila nešto izvan sebe da me sastavi, zalijepi i promijeni. Uvijek. Više to ne radim. Ne vjerujem da je moguće osim u pričama da se to dogodi. Nije. Sama sam. Potpuno i beskrajno sama na ovom svijetu i bez priče o tome-Ja sam dobro. Ne treba mi Bog. Nije mi nikad trebao. Naučena sam da mi treba, naučena sam na to stanje kao normalno, prihvatila sam vjerovanja drugih kao svoja i nikad ih nisam preispitala jer sam i sama vjerovala da znam istinu. Istina je da sam sasvim dobro bez Boga. Da sam uvijek bila dobro osim onda kad bi vjerovala u tuđe priče o Bogu i shvatila ih kao vlastite. Ne trebaju mi. Ustajem iz crkve i krećem prema izlazu, neću se okrenuti, neću se prekrstiti, neću se zahvaliti jer nemam čemu da se zahvalim, nemam kome da se okrenem, nema ničega tamo osim priče o nečemu i nekome i tako je oduvijek bilo samo nisam to vidjela a kad bi vidjela odmah sam se vratila na priču-Nemoj tako Bog će te kazniti, Bog će te vidjeti, Bog te čuje, Ne daj Bože, Bože pomozi, Bože moj smiluj se, Bože daj, Bože ne daj, Bože zašto!!! I te histerične priče idu u nedogled. Nisam ni ateista jer bi to značilo da pričam samo drugu priču o svojoj vjeri. Nisam ja ateista ni vjernica-Ja sam samo ona kojoj nije stalo do svega toga. Ja sam samo čovjek poput drugih ljudi ali više nemam priču o sebi. Ne vjerujem u Boga jer ne vjerujem u priče o Njemu. Nisam bila u Raju, Paklu, Čistilištu i zaista ne znam postoji li Bog. Ne znam. Kad saznam javit ću se, napisati novi tekst ali dotada ću živjeti u miru bez priča koje su me samo unesrećile za sve ove godine. Vratit ću se svom mužu, ljubavniku, otići ću na grob svoje najbolje prijateljice znajući da je za mene ona sve svoje priče završila i da je mirna. Tu ću i ja biti jednog dana-Mrtva. Bez ikakvih oblaka, anđela, svetaca i vječnog života. Ne bi voljela da živim vječno jer bi bilo dosadno. Već ovdje u ljudskom životu sa tako malo vremena postaje dosadno a tek jedna velika vječnost sa Bogom i svim tim vjernicima-Radije bi u Pakao kad bi birala. Ovdje sam već bila u Paklu, znam kako je, znam šta osjetiš u Paklu. Sramotu, bijedu, izolovanost, strah, očaj i beznađe. Pakao mi je poznat na Zemlji jer sam vidjela kako ga stvaraju ljudi koji vjeruju u Boga i Njegov Raj na nebu. Vidjela sam te priče kako oživljavaju na ovom svijetu i ne želim ih vidjeti kad umrem. Ne želim biti u društvu vjernika, Boga i dobrih ljudi. Nisam navikla. Na izlazu iz crkve nisam se okrenula, nisam se prekrstila i zauvijek sam s tom temom završila. Šetam ulicama grada bez priče o Bogu, osjećam se kao u Raju, već sam ovdje pomislih, nema problema, nema priče, nema straha. Jesenja kiša pada preko uglačanih pločnika i ljudi nose raznobojne kišobrane a ispod svakog kišobrana leži jedna priča i to me raduje. Moja priča je gotova. Zauvijek. U trenutku moje smrti možda vidim istinu a možda ne bude ničega za mene kad budem umirala-I to je sasvim uredu. To je moj Bog i bolji je od svih priča koje sam čula o Njemu i u Njegovo Ime. Amen.