Dolinom,nekad pitomom,mirnom,milili su,poput mrava…Konji su frktali,bijes njihovih vlasnika,obuzeo je i ove,nekada pitome,životinje. Zveckale su uzengije, koplja i mačevi u zraku. Hiljade glava okrenute u jednom smjeru,a sve oči uprte u jednu tačku. Na vrancu, kao iz neke bajke, sjedio je. Bez oklopa,kao uvijek. Sa snagom cijelog svijeta, u srcu. Sa hrabrošcu cijelog svijeta, vođen. Mač zablista na jutarnjem suncu,a bojni poklič iz njegovih grudi, zapali nebo, zapali bojno polje. Za pravdu, za slobodu, za život. A gore, visoko iznad, golubica. Golubica, raširila krila…..RAŠIRI IH, MALENA, UZ VOJSKU SVOJU, MIR DONESI, NAKON OVOG DANA…Svo zlo svijeta nek nestane, nek istruhne u ovoj dolini, još ovog dana.
Da vratimo se daleko, još prije dolaska Slavena. Možda bi sve drukčije bilo. Možda nam tada ne bi trebao ni Kulin ban, niti Tvrtko kralj. Možda tada ne bi grcali pod Osmanlijama, niti bili ponižavani pod kandžijom Beča…Možda tada ne bi Balkan gorio, svako malo, možda ne bi bilo mržnje ovolike, a na ovako malom prostoru. Da je tada golubica, kao snijeg bijela, povela junaka i njegovu vojsku, možda bi sve drukčije bilo. Možda se tada ne bi digli fašisti, nacisti, kojekakvi nacionalni heroji, pa u jame, rijeke, bacali druge, a samo zato što nisu vjere njihove. Možda…samo da je tada, golubica, kao snijeg bijela, poletjela iznad Alpa, pa se strmoglavila iznad Dinare, da bi preko Bosne, brdovite, pojurila ka Jadranu, ka Boki, ka jezeru Ohridskom, sve do otoka, grčkih. Samo da se pojavila, j junaka bi bilo. Skupili bi se, iz svih krajeva, na konjima, vranim, tamnim poput noci i bijelim, poput nje same…Došli bi,u praskozorje, dolinu bi zaposjeli, riješeni da padnu svi, do zadnjeg,al da zlo pobijede, da zlo unište. Isto ono zlo što krivo je za sve jame, za sva stratišta, za sva zla, balkanska..
Ali, čekamo te.golubice bijela…Svi te čekamo. Ne u ime vjere, nijedne, niti u ime jednog naroda. Čekamo te, ali ne u ime ideje, bilo koje, Čekamo te, željni smiraja. Čekamo te, doci ceš. I djecu od svih zala zaštititi i odrasle od svih slabosti, ljudskih, ograditi. Nek bude u dovama, nek bude u molitvama, nek bude u srcima svim, snaga tvoja.
Dolinom, nekad divljom, krivuda rijeka. Poletjela je jednom, golubica bijela, visoko iznad..i mir i život donijela…Poletjela je, baš kao ona opjevana, s Baščaršije, ljubavi puna. Ostale su priče, ostali su mitovi, o velikom junaku i velikoj vojsci. Ostao je mir. Ostao je život.
Zato, raširi krila svoja, golubice. Za sve nas. Jednom. Ako te tada iznevjerimo, ne zaslužujemo onda ovo nebo, ovu zemlju, ovu vodu i ovaj zrak.