Mnogi od nas su se susreli sa terminom probni rad, ja jesam.
To Vam je onaj period kada pošaljete prijavu na konkurs, pa odete na razgovor (ako imate sreće ,pa Vas pozovu), pa onda čekate.
U 95% slučajeve ne dočekate,a u onih 5% Vas pozovu i saopšte da ste primljeni na probni rok.
Taj probni rok ponekad traje i do tri mjeseca, kako kod kojeg poslodavca,uglavnom dok god mu zakon dozvoljava.
Svako ko pristane na takav rad odriče se svih svojih prava, i to bi se moglo podnijeti kada biste na kraju svega dobili posao.
Ali kod nas je situacija sasvim drugačija,kod nas se to koristi da bi se dobila najjeftinija moguća radna snaga.
Poslodavci nisu dužni osigurati i davati platu radnicima na probnom roku.
Jednostavno ništa ih ne obavezuje na to,a neki takav sistem čak i iskorištavaju.
Kako?
Jeste li primjetili kako u svakom novootvorenom trćovačkom objektu u početku ima radnika na sve strane,da bi za koji mjesec morali čekati u redovima jer od recimo četiri kase samo jedna radi,dok druge radnice slažu robu?
Jeste li primjetili da se u nekim objektima radnici smjenjuju kao na pokretnoj traci?
Sigurna sam da jeste.
Zapravo sistem je lako prevariti,dok god postoji zakon koji dozvoljava takve uslove rada i dok god oni koji mijenjaju radnike na takav način ubiru poticaje Zavoda za zapošljavanje, sistem nije uredu.
Sistem od nas pravi robove.
Čak i kada se službeno zaposlimo,država dozvoljava poslodavcima da pune dvije godine radniku može davatiugovore na određeno vrijeme,a većina njih kada to vrijeme istekne jednostavno zaposli nekoga drugog,jer stalni ugovor nosi ipak neke obaveze i poslodavcu.
Znam i za slučaj jednog renomiranoga trgovačkog lanca koji radniku pri potpisivanju stalnog ugovora da na potpis i vlastiti otkaz bez unešenoga datuma,jer ako im radnik bude višak,pravno s tim papirom koji je uslov za ostanak na poslu,on je sam dao otkaz.
Ironija zar ne, i kad dobiješ posao zapravo si već jednom nogom van i to bez ikakvih prava.
Zašto ljudi potpišu takav papir?
Zato što imaju porodicu,zato što im ta plata treba,zato što im o tome ovisi život.
Drugi slučaj je fabrika koja svojim zaposlenicama nakon toga razvlačenja od dvije godine daje ugovor kojim se one odriču bolovanja i porodiljskog dopusta,jednostavno daje im se otkaz.
I one to potpisuju iz istog razloga kao i drugi,jer moraju.
Prisiljeni smo raditi kao robovi,za male plate koje jedva pokriju račune,a o nekom luksuzu možemo samo sanjati,iako je nama luksuz i vikend na moru.
Ja recimo pišem,radim to zato što volim i što hoću da kažem neke stvari.
Desilo se i meni da se prijavim na konkurs gdje bi mi pisanje bio i posao, i kako je naglašeno na razgovoru da to nisu neki veliki novci,ja sam opet pristala.
Tako isto probni rok,uredu i to,ali onda obavijest od strane potencijalnog poslodavca da se moji tekstovi ne mogu objaviti jer nisam zaposlena tamo, ali pod njihovim imenom mogu.
Enigma,naime ako prepustim autorsko pravo bit će objavljen,ako ne onda eto imaju dovoljno pisaca u redakciji.
Uredu,ali zašto mi oduzimate vrijeme.
Mislim da bih se puno bolje osjećala da su mi rekli da im tekst ne odgovara,da im moj stil pisanja nije zanimljiv,da je tema teksta nezanimljiva,ali ovako me to stvarno naljutilo.
Opet,ja barem nisam mjesecima radila za ništa,ili nisam ostala trudna i dobila otkaz.
Znam da u Bosni uvijek može gore,ja sam izgubila par sati, a osjećaj je grozan, kako li je tek onima koji gube više?
Nije mi važan taj potpis ispod teksta,važno je to što on predstavlja,moj rad.
Tako je svakome njegov rad važan,ali velike i male privatne firme koriste rupe u zakonu,ne da bi nešto poboljšale u društvu,nego da bi imale jeftinu,ponekad i besplatnu radnu snagu.
To je postalo pravilo,sa jako malo iznimaka.
(ZA KONKURS)