RADIJE MEDO NEGO RANAC, PA MAKAR ALFA BIO!
Snježna subota. Porodično druženje na kafici. Divno. Različite generacije „participiraju“ u tom druženju. Kroz stakla kafića gledamo mnoštvo ljudi i Marijin Dvor sav u bijelom. Par stolova dalje od nas sjedi momak, finčugast, dvadesetak mu godina možda, a društvo mu pravi. . . medo. Da, veliki bijeli plišani medo! Sladak prizor. Obojica, pardon, mladić željno iščekujući gleda ka ulazu u silne ljude što nadiru u tržni centar. Sretnica koju ovaj fini poklon čeka još se ne pojavljuje. Garant će ubrzo.
Svi akteri razgovora za našim stolom su se raspričali o raznolikim temama, a spazismo i prijatelje koje jako dugo nismo vidjeli. Svima nam je drago zbog susreta, makar slučajnog, kad već nismo dovoljno ažurni da se družimo češće. I oni su izveli mamu na kafu. Ta žena nam je jednog davnog dana poslužila savršen grah.
Svašta je tada još bilo na stolu, ali ja se sjećam graha, podivljalog apetita i isto tako divljeg adrenalina izazvanog žestokim događajima koji su se odigrali tu, u neposrednoj blizini mjesta gdje upravo kafenišemo i uživamo (zasluženo) u vikendu. Tog davnog dana smo sestra i ja stajali sa našom rajom i bezbroj dobronamjernih sugrađana, puni neke pozitivne energije, optimizma i odlučnosti, uvjereni u to da svojim prisustvom tog momenta, na tom mjestu, doprinosimo da mir opstane i nastavi da živi. A i mi svi s njim. Moram priznati, gordo sam se osjećao tada. I svi oko mene, vjerujem. A onda su prvi meci zafijukali. Neko je zalegao, neko čučnuo. Masa uvijek nudi privid sigurnosti. Kad se stišalo, svijet se razišao, a mi šmugnuli kod prijatelja što stanuju u blizini. Na ručak. Nismo znali da poslije ručka slijedi sumrak saga u koju će grad duboko uroniti. Al’ jbg, prošlo je.
Bježimo iz prošlosti. Elem nakon što smo se ispozdravljali i obećali jedni drugima da ćemo se uskoro ali baš baš i zaista naći na pravom druženju, vratili smo se svako svom stolu i započetim razgovorima. Primjetismo da medo i njegov drug više nisu na mjestu na kojem su do maloprije sjedili. Tada smo ih ugledali napolju. Momak se polako udaljavao noseći divnu, u celofan umotanu igračku, skoro njegove visine. Nisam mu mogao vidjeti izraz lica, mada naslućujem kakva se bura vodila u njegovoj duši. Ali gest je divan. A možda je samo pao dogovor sa „onom koja treba da dobije poklon“ da se nađu na nekom drugom mjestu, tiho sam se nadao. Od srca mu želim da se djevojka silno obraduje. Ako i ne ona kojoj je medo namijenjen, obradovaće se možda neka druga. Bitno je da su idila i emocije tu. Svi smo prolazili ljubavna razočarenja, sitnija ili krupnija. Poklanjali smo i dobijali poklone i prije i poslije onog „povijesnog“ ručka što je pojeden u blizini mjesta odigravanja ove nesuđene romantične pričice.
Volio bih da se momak brzo oraspoloži. Tu su raja, obitelj, faks, tekme, razne preokupacije. A lijepo je to što je isplanirao. Želim mu da i ubuduće smišlja divne geste i kupuje fine stvari.
Neka se ogluši na taj vapaj iz neke daleke dvorane, sa nekog skupa naših ljudi koji su hiljadama kilometara i razlika udaljeni od naše svakodnevnice. I neka ne troši pare na uniforme, makar i alfa bile, ni vojne čizme, rančeve i vreče za spavanje. Dobro, vreča za spavanje je kamperska ikona i fino posluži na moru i na planini. Ali oružje? Nikako! Svoje pare može dati za tolikooo drugih lijepih i korisnijih stvari.
A vi ljudi, nenavikli da ste u sjeni i na margini, ako vam je do adrenalinskih uzbuđenja zavucite ruke u svoje džepove, uplatite i odigrajte sa svojim društvom negdje paintball, ako već ne možete bez uniformi i naoružanja. Nije neki prijedlog? Lakše je posezati za tuđim životima i novcima, znam. Igrati se i trgovati sudbinama ljudi i njihovih porodica. Kontinuirana je praksa bosanskih plemenskih poglavica i njihovih PR timova da truju ovaj naš lijepi ambijent i ubacuju otrov u glave i svijest mladih ljudi. Ma i onih starijih koji bi već trebali imati kakav takav stečeni imunitet na konstantna huškanja, ali jbg, nemaju. Klubovi dijaspore su posebna priča. Svi se začas nahajcaju dok sijelo traje, a onda već slijedeći dan vrate u normalu i svakodnevnicu svog više nego ugodnog okruženja, poštujući (većinom) pravila domaćina što ih je velikodušno primio.
Zato momče, popij kafu, zagrizi čokoladu, be cool! Nazovi djevojku i budi fin prema njoj! Budi fin i prema roditeljima i ukućanima, uživaj u njihovom društvu, dok su još tu. Provodi se sa svojom rajom, sa onima što će biti uz tebe i kad nije sunčan dan. Ne očajavaj ako neki ispit padaš već peti put. Položićeš! Razočarenje i sivilo brzo prođu. Ne vjeruješ? Život je dobar. Uživaj i živi! Svi silni ljudi što zauvijek zaglaviše u rovovima i tranšejama prije više od dvije decenije ne mogu to. Ili oni što se nisu domogli suprotne strane ulice. A pretrčavali su je vjerujući ili barem se nadajući da snajper neće prekinuti baš njihovu liniju života. A prekinuo je sve. I sjećanja i nadanja i ljubavna razočarenja. . . .
Biram medu. Buketić ili šta slično. Ja sam za mir. I ovdje i uvijek i svuda! Nanosao sam je se ali ne želim uniformu, makar i besplatnu… I bez obzira što neko puno uticajniji od mene ima sasvim drugačiji prijedlog i promoviše kupovinu vojne opreme, siguran sam da sam ja u pravu ovaj put. Jednostavno zato jer je ono što želim i mislim ljepše. I miroljubivije. Ostavlja tu krivudavu stazu ispred nas ka lijepoj budućnosti prohodnijom.