Nekoliko sati prije nego je počeo rat, sestra i ja smo razapele lastiš na sred sobe, donijele lopte i sve ostalo “za van” u dnevni boravak. U pauzama od igre pratile smo na tv-u hoće li Murat dići branu u zrak ili neće… Pa se sjećam, dolazili razni uglednici i govorili mu: “Nemoj Murate! Riješiće se!” Neku godinu dana kasnije u internom iseljeništvu (???) upoznaću čovjeka koji je tvrdio da poznaje Murata i tom prilikom je izjavio: “Ma kakav Murat i eksploziv! Da je imao eksploziv, on bi to srušio!” Eto Murat, jedan od mojih uzora, heroj mog djetinstva!
Našem navaljivanju da izađemo napolje, majka je popustila u jednom trenutku. Otvorila je vrata i rekla, hajde izlazite! Bio je to prvi put da vidim našu ulicu pod dnevnim svjetlom pustu… Neke naše prijateljice i prijatelji već su bili na putu za neke nove živote. Alma i ja smo krenule prema ćošku jedne kuće koja je (poslije će se ispostaviti) posljednja fizička prepreka između “nas” i “njih”. Gotovo smo bile iza kuće kada je za nama dotrčao muškarac u patikama i sam puškom u ruci, vidno izrevoltiran i govoreći nešto kako će nas neko ubiti… Pitao nas je gdje živimo, odveo nas do kuće i pitao našu majku da li je normalna i da li je svjesna da je napolju rat? Ona mu je rekla da nije ni bila svjesna situacije, a nama da uđemo u kuću. Nekoliko sati kasnije postaćemo interno raseljene osobe – izbjeglice, kako su nas zvali.
Nekoliko dana ranije išla sam sa nanom i dedom na jaciju u džamiju. Uvijek su me privlačili rituali, a činjenica da je to nešto društveno nepoželjno činila je moje džamijsko iskustvo još kvalitetnijim, a moj angažman još slađim! To veče neko je bacio krvave janjeće kože pred džamiju. Hodža je pitao prisutne da li znaju nešto o tome, da li je neko od njih? Niko se nije prijavio… Nakon završenog namaza, pitao je još jednom. Opet muk. A onda je sa osjetnim uzbuđenjem u glasu ustvrdio da ako ne zna niko, onda to znači da će slijedeći bajram biti krvav! To mi se urezalo u pamćenje…
U džamiju sam voljela da idem, obično je to bilo za vrijeme ramazana ili nekad rijetko na jacija namaz. Bilo je drugačije od svega što sam vidjela i doživjela do tada. Kući, roditeljima nisam pričala o tome. Ti ljudi mene nisu htjeli razumjeti! Kako to znam? Dozvolite mi da se vratim nekoliko mjeseci unatrag. U ulici u kojoj sam živjela bilo nas je 30ak, tu približnog uzrasta. Tadašnji sistem, škola, porodica su nas ohrabrivali da gradimo zajedništvo, da se družimo, gradimo povjerenje (ja bolje objašnjenje za razlike između nekad i sad nemam), a tek poslije početka rata naučila sam razlikovat vlaška i šokačka od “naših” imena. Jedna moja vršnjakinja je bila kod babe u Srbiji i tamo je naučila da se krsti. Kao što sam već objasnila, imala sam poriv da učestvujem u religijski ritualima. Tako da me je djevojčica naučila. Iz prve sam savladala 😉
Naveče sam se vratila kući. Moji roditelji, sestra, brat i rođak su gledali nešto na tv. Sjedila sam s njima i onda odlučila da ponovim gradivo. Prekrstila sam se, a onda su svi zanijemili. Otac me je pitao odakle to znam. Iz kolektivne reakcije je bilo jasno da je to nešto grozno, pa sam odlučila svoj izvor prešutiti. Tako sam smrljala nešto, a on mi je rekao jednostavno: “Nemoj to raditi više!”. Tako sam prestala (osim možda kad niko nije gledao :D). Zato im nisam pričala ni o džamiji… Nisam znala mnogo ni o prvom incidentu, pa ni ovom drugom, ali jedno je bilo sigurno – bolje da šutim!
Život interno raseljene osobe, izbjeglice je jadan. Nemate ništa, najsiromašniji jad u raji! Dolazite na tuđi teren i vječno vas progoni sumnja da je rat završio, svei se vratilei u ulicu i vesele se, igraju žmire, čak i oni problemi koji su postojali – ne postoje više! To je najtužnije, i ta neka glupa nostalgija! Vrijeme sam prekraćivala hvatajući golubove pod škaf dok sjedim na stepenicama štale. Onda bih ih puštala na slobodu ili zatvarala u kokošinjac, pa skupila 3, 4 a onda pustila da odlete. Bilo mi je 10 godina i to me je beskrajno zabavljalo… Ta trenutna patnja koja može značiti samo jedno na kraju: slobodu. A onda je nestalo kukuruza, a sa dolaskom neimaštine otišao je u nepovrat moj (priglupi) hobi…
Pored golubova, sada sam imala svu slobodu da budem muslimanka i da ne izlazim iz džamije! Samo kada bi otac došao sa ratišta, malo bih ja to svoje uzbuđenje urazumila i rekla da idem jer sva djeca idu, što je i bilo dijelom istina. Bila sam uzorna u mektebu. Učila sam, to mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo. Ostvarena kao osoba, a moj angažman je bio priznat u promjenjenim okolnostima. Jednom mi je majka rekla: “voliš da jedeš i pričaš. Bula – to je idealno za tebe!” Šta je ona mogla znati o tome – ne znam, ali nije mi njena ideja bila loša.
Taj period mog života nije bio najsretniji. Mnogo sam patila. Ne znam da li će neko priznati moj gubitak koji je, poslije će se ispostaviti djelimično nadoknadiv, a možda se i nema šta priznati… Ne treba razmišljati o idealnom toku stvari, jer to je opcija koja se nikada ne dešava… Ne znam šta da mislim. ‘94. sam se vratila kući u autu marke lada preko Igmana. Taj prelijepi osjećaj kada sa Igmana vidiš Hrasnicu poslije duuuuugo vremena, pa neću ni opisivati! Patetika mrtva! Kuća je sada već polusrušena štala na prvoj ratnoj liniji. Tek nekoliko mojih vršnjaka/inja nije otišlo, ali naša veza bila je narušena. Sa 12 godina bili smo već stari ljudi koji mnogo muke nose na svojim leđima. Naša iskustva i neke nove doktrine učinile su nas dalekim i nedohvatljivim kao da živimo na različitim kontinentima, a ne tek par metara dalje. Da hoće stat ovaj rat…
Da hoće stat ovaj rat… – pazi šta želiš, moglo bi se i ostvariti! I stao je! Sada sa ove tačke gledišta žao mi je što nisam bila preciznija i što bolje nisam definisala kakav nerat želim – moglo mi se i to ostvarit. Sada opet valja čekat te apdejte i apgrejde… Na šta će izać? Nemam pojma!
2001. završavala sam srednju školu. Život koji sam imala prije ‘95. interno sam raselila u neki moždani buđak koji rijetko posjećujem. Dok prilazim kući vidim ženu koja stoji sa cigaretom. Prepoznajem je. Kaže da sada živi u Beogradu, da je došla nešto obaviti oko kuće i da se vraća tamo. Zamolila me je da malo stanem sa njom, da me vidi. Tako je stajala minut, dva, zurila u mene i onda mi rekla: “Znaš, često razmišljam o onome što smo imali ovdje. Razmišljam, kako bi se vi međusobno poudali i poženili, kako bi danas ova ulica bila puna neke nove djece. Ovako… Ne znam…” Rastale smo se. Tu komšinicu možda nikada više neću vidjeti. Ali, ostaće mi u sjećanju još dugo dugo kao prva asocijacija na nostalgiju.
Da ne zaboravim prijaviti, kada sam se vratila kući popustila me je moja religiozna faza života. Još sam neko vrijeme imala potrebu istraživati religije (sada njih više), ali prošlo me je i to. Sada razmišljam o svim institucijama kojima se slave krsne slave, o svim državnim službenicima koji prakticiraju rituale za vrijeme radnog vremena, o religijskim obilježjima u zgradama državnim…
Eto, tako se moja domovina rađala za mene!
Pa evo jedna pjesma da presječemo:
Prošle godine 1. mart sam obilježila prigodnim statusom na fejsbuku:
Danas sam mislila da čestitam dan nezavisnosti, ali neću. Otprilike, mogu nabrojati na prste jedne ruke osobe koje poznajem lično, a kojima je stalo do ovo zemlje koliko i meni ili više. Ne brojim tu lažni i isprazni patriotizam, niti tajkune, već NAS. Ne volim ja ovu zemlju zato što mislim da je najljepša i zato što nigdje nema vode iz azbestnih cijevi ovako dobre, nego zato što sam jedino ovdje ja domaća. Jedino ovdje ja imam pravo se borim protiv ksenofobije, ali iz privilegovane pozicije. Jedino ovdje niko me ne može optužiti da sam došla da mu/joj uzmem nešto, jer ja zvanično nisam niodakle drugo. Ne volim ja ni jednu državu, ustvari. Mislim da je ista samo izgovor za legalizovanu pljačku i otimačinu… Ali, prinuđena sam da živim u jednom takvom sistemu i ne mogu se praviti budala da to nije tako. Voljela bih svima da nam čestitam dan nezavisnosti, ali ne mogu. Ovoj nezavisnosti jedino se raduju ratni profiteri i njihovi podanici. Nisam jedna od njih. Za mene, ovo je jedan tužan dan.
Ni ove godine nam neću čestitati…
za konkurs