„Nisam ti više drugarica“, reče ljutito kćerci njena vrla haverica neki dan u jeku igre. Razmijene njih dvije tu identičnu rečenicu i nekoliko puta u par sati koliko igra obično traje. Pa se začas izmire i nagovaraju nas i moljakaju da spavaju jedna kod druge za vikend. Šute, dure se i mire. Pa opet. I tako stalno.
Prebacimo se malo koje stoljeće unazad i zamislimo scenu. Zora sviće, dan se budi, a na rosnoj travi livade kete Vikinzi ili neka slična opaka družina. Kelti, Pikti, interventni odred kakve rimske centurije. Nije važno, svi rezonuju jednako i vuče ih isti moto. Bolje je, brže i puno lakše pljačkati i rasturati nego graditi, saditi i razvijati. Na suprotnoj strani livade ili u kakvoj impresivnoj utvrdi su oni drugi. Možda razmišljaju isto, slično ili su koju nijansu kreativniji, okrenuti prosperitetu, izgradnji mira i boljih odnosa među ljudima. Elem, ne možemo to decidno znati ali pratite dalje. Na livadi se temperatura diže kad u galopu stiže glasnik sa svojih pet, šest asistenata ili možda savjetnika. Nabrijani, adrenalinom nakrcani osvajači u čudu gledaju šta će ova šačica hudnika ispred njih, kad PR, pardon glasnik iz dvorca povika sasvim pristojnim i razgovjetnim glasom: „Čujte ljudi, naš zapovjednik vam šalje dvadesetak vrčeva vina i nešto pečenja za „pod zub“ čisto da se malo opustite. Nezgodno je na mokroj travi i lako se prehladiti.“ Početnu nevjericu prati začuđeno roptanje, a zatim slijede grleni poklici oduševljenja. Glasnik, sad već oslobođen početnog grča, nastavlja: „A naš gospodar velikodušno poziva vašeg zapovjednika i njegovu užu svitu večeras u dvorac na sijelo. Da malo pojedu, popričaju i k'o ljudi se dogovore.“
Tu noć dok sita vojska zadovoljno drinca na ledenoj livadi, u zamku se fešta. Poglavice, vojskovođe, šta li već, razdragano nazdravljaju i kikoću se. Gospodar zamka hvali protivnikove pjevače, a vrli šef osvajača u zvijezde okiva domaćinovu klopu i gostoljubivost. U neko doba obojica pogledaše preko zidina kao da se pitaju šta će sa ovim vojskama što trenutno bezbrižno snivaju sa različitih strana zidina. Vojnici k'o vojnici, siti, napiti, još ako ne puca, nema veze što je srednji vijek, kud ćeš tražit više. A u tom momentu, u toplim domovima, daleko od idile zamka i ratničkog nadmudrivanja, njihove porodice grizu nokte od brige i mole se raznim bogovima da im se kući vrate sinovi, očevi, braća. Malo, malo pa čupaju lišće sa male biljčice što ležerno širi svoje kratke grane u saksiji na osunčanom mjestu pored prozora. I žvaču li, žvaču. Eh da nije ovog apaurinovog pretka još bi teže bilo.
Ali vratimo se u dvorac. Baš kao što su se gospodari rata i mira vratili za bogatu trpezu ne želeći da si kvare raspoloženje, troše vrijeme i zamaraju oči prizorima sitne raje i kojekakvih vojski pod zidinama. Kome je još do dumanja o ljudima kad iće i piće zovu. Mogla bi se i kakva trgovina zgotoviti, pa se kući vratiti pjevajući i punih džepova. A za ivente tipa osvajanja biće hipter prilika kad dođe lijepo vrijeme. Da ljudi malo protegnu noge i razrade mišiće. Učine šta korisno za svog gospodara i njegov rodbinski team. I tako stoljećima. . . . .
Napinji i opuštaj! Pleme protiv plemena, stranka kontra stranke, država vs države. Lider protiv lidera, pa obojica protiv nekog trećeg, četvrtog, petog. Blati, pljuj, prijeti, preko facebooka, portala, novina, tv-a. A onda. . . izvinjavaj se, ljubi, grli, nazdravljaj i prizivaj selektivnu memoriju. Mnogo moćan pojam ta selektivna memorija. I koristan. Resetovanje briše negativnu energiju. Ko je uopće spominjao nešto negativno? Svi smo pozitivni. To nam treba. Da dišemo opušteno. Relaksacija, o kako to dobro zvuči. Da dobro jedemo i imamo koju mrvu ljubavi i mirnog sna više u ovim našim životima. Da živimo ko ljudi. Bez ratova i daleko od tornada i sličnih mu kataklizmi. Tako malo tražimo. Koliko samo skromnosti na jednoj i koliko neiscrpne zloće na drugoj strani. „La politika i la pohlepa“. Ne dajmo im da nas zaposjednu.
To što nas peglaju razne svakodnevne nedaće prebrodićemo nekako, dočekati ih na pluća. Al’ političari, predsjednici i poglavice popustite nas malo. Šicajte se vi smicalicama i pakostima međusobno, nabacujte se centaršutevima, volejima, aperkatima ako treba, al’ popustite malo ovaj fini svijet na ulici. Kad kažete:“Relaksiraćemo odnose u regionu“ ili neku sličnu omiljenu poštapalicu iz vokabulara za dnevnu upotrebu, normalnim se ljudima diže kosa na glavi. Ma WTF, nismo ih mi zategli. Nebulozno je, pa i neprirodno, znam, tražiti ili očekivati od bilo koga da prestane isisavati pare iz preduzeća i iz svake pore ove izranjavane ekonomije. I u komšiluku ili susjedstvu, šta već preferirate, je slično. Ali družino iz „VIP loža“, poslaničkih klupa, politikanti u tijelima seoskih glavešina i bahatih „direktorčina“, prestanite isisavati svjetlo iz života ovih ljudi što u šest ujutro piju kafu, gužvaju se u tramvaju ili jurcaju kroz saobraćajne labirinte da stignu na kakav takav posao. Riljaju, razmijene koju šalu i mrvu gunđanja i sa glavoboljom ali i osmijehom (nije uvijek zagarantovan) vrate se predveče među ukućane. Ohanite i olabavite! Ne smijem reći „šarajte“ jer to već dugo činite.
Svijet ovog podneblja je većinom vedar i opušten. To su nam naši geni dali. Zato, kad bi nas samo malo „zli dusi“ popustili i zaobišli. Ma ovo ovdje bi idila mogla da bude! Banja!! Šta kažete? A dotle „zamislimo život u ritmu muzike za ples“! I relax. . . .dišite!
“za konkurs”