Bježao sam i znao da u rukama držim SREĆU…problem je bio što su za mnom trčala dva Turčina,koji od te trke nisu imali baš ništa,izuzev nekog lažnog osjećaja ispunjavanja građanske dužnosti…Turci su baš pogani,uvjerio sam se više puta….izuzev u mjeri mesa u donerima-tu su kao Doxe…bržeg sam sačekao iza ćoška i odalamio ga sa zavežljajem,tako da nije ni pisnuo,samo je krkljao i pljuvao sukrvicu…drugi se derao i telefonirao i psovao poganim jezikom,mater mu tursku….uskoro sam čučao iza žbuna,a morate znati da je zima,i lišće je mrtvo i suho-kao i moja usta…jurcaju službena auta i bljeskaju lampe,ne bi li me priveli famoznoj Justiciji-slijepoj i gluhoj…svijetlilo je direktno u mene i tada sam pronašao vjeru…molio sam sve bogove i lare,da samo ovaj put…mislim,nije u pitanju zatvor-ovaj ili onaj-svi su isti…nego,počinjanje iznova,reapeticio iz kojeg nema nauka,gdje si na početku opet na kraju-BEZ KINTE,sa jedinom sudbinom koju imaš-ako ne želiš da crnčiš za sistem koji te je i napravio-prvo siročetom,pa junkiem,pa lopovom i očekuje od tebe da mu na kraju i ljubiš dupe…neće moći…ipak sam molio već pomenute-i upalilo je,svjetlo se udaljilo i nisam mogao vjerovati-možda je UNIFORMI bilo žao,možda je bio umoran,a moguće je i da je bio neki izrod-Turčin-jer rekoh,oni su generalno gamad…bacio sam zavežljaj,jer tako se mora,skinuo jaknu i u crnoj rolci stajao na stanici i čekao prevoz…pušio sam cigaretu i nisam obraćao pažnju na povremene prolaske šapkaroša-to im je posao-kao i moj…kad je došao nije mogao vjerovati da sam se izvukao…rekao je samo:Svjetala je bilo kao u dobrom lunaparku…jeli smo kobasice u našem malom stanu i grad je disao i ja sa njim,dok nije svanulo…prosuo sam sitninu po olupanom stolu i legao na pod-navika iz robijaških dana,kad sam mislio da ću ratovati u nekoj stranoj zemlji za “plemenite ciljeve”-protiv new world order-a…budala sam bio i ostao,ali sa tvrdom glavom i, još uvijek,srećom na mojoj strani…biće i ONO jednom,mora biti…