Neki dan na društvenoj mreži oštro iskritikujem jednu od bh. tvornica jer je za reklamu svog proizvoda unajmila javnu ličnost iz susjedne države. Objasnim kako nema nikakvog smisla da se prosječnog radnika ovdje tjera da radi kao mazga za mizernu platu, a onda se na njega vrši pritisak da tu istu platu potroši na domaće proizvode, pa se te njegove krvavo zarađene pare prosljeđuju javnim ličnostima drugih zemalja. Dobijem nekoliko poruka sadržaja „U pravu si, ali ne možeš ništa promijeniti. Ne nerviraj se. Pusti, neka…“.
Odem nakon toga s prijateljima na kafu i požalim se kako me već izvjesno vrijeme mori rad za Agenciju koja se bavi istraživanjem poslovanja kompanija, s ciljem njihovog unapređenja. Velim kako se sva istraživanja baziraju na to da li njihovi uposlenici sa osmijehom obavljaju po 3 posla za cca 600 KM i kako nikad niko od tih kompanija nije zatražio da se istraže radni uslovi tih istih uposlenika, obim njihovog posla, te mjesečna primanja i da ću na idućem sastanku izraziti nezadovoljstvo zbog toga, te izričito tražiti da se tim kompanijama skrene pažnja kako su njihovi uposlenici zapravo ključ njihovog uspjeha, jer samo zadovoljan radnik može pružiti svoj maksimum. Na to mi rekoše „U pravu si, ali ne možeš ništa promijeniti. Samo sebi možeš natovariti probleme, još će ti poslati Ugovor o raskidu saradnje. Kad se ne bune radnici, nemoj ni ti. Pusti, neka…“
Nakon kafe s njima uputim se prema shoping centru, gdje sam se trebala naći s tetkom. Na jednoj od raskrsnica u centru grada posvjedočim kako je glavonja u bijesnom autu, tipkajući na telefon, jedva zakočio, skoro udarivši jednog od pješaka koji je uredno prelazio pješačkim dok je semafor jasno pokazivao zeleno za pješake. Stariji gospodin koji je skoro platio glavom, stajao je izbezumljeno na mjestu, ne progovorivši od šoka. Prišao mu je neki mladić i uzeo ga pod ruku, te poveo na drugu stranu. Rijeka ljudi je prolazila tog trenutka tim istim pješačkim. Niko glasa ne pusti, tek poneki prezriv pogled upućen glavonji i to bi sve. Ni na 2 metra udaljenosti od mene koja sam također namjeravala preći preko istog pješačkog. I taman kad sam se htjela k`o furija zaletjeti prema glavonji i njegovom autu s namjerom da mu očitam, starija gospođa koja se nalazila pored mene je prozrela moju namjeru i uhvatila me za nadlakticu, te povukla prema sebi. Iako je i sama bila vidno preplašena, reče mi „Nemoj, sine. Svakako ništa ne možeš promijeniti, a ko zna kakva je budala. Možda ima i pištolj. Sreća pa ništa nije bilo. Pusti, neka…“
I pustivši opet, nastavim prema centru, dok mi je srce luđački lupalo, što zbog malopređašnje scene koja mi se iznova i iznova odvijala pred očima, što zbog bijesa jer glavonji niko ništa ne reče, pa ni ja. Putem se malo smirim i taman kad sam stigla, nazove me tetka da mi javi kako će kasniti koji minut, te me zamoli da joj kupim kutiju cigareta. Odem do tobacco shopa u sklopu centra ali pošto tu nisu imali cigarete koje ona hoće, spustim se do Konzuma. U Konzumu kao i obično od četiri kase rade dvije i očekivano ne radi kasa namijenjena za 5 artikala. Smrači mi se ponovo pred očima, vidjevši da se oba reda prostiru skoro do gastro odjela na suprotnoj strani. „Pusti, neka…“, promrmljah sebi ironično u bradu i stadoh u red. U međuvremenu je tetka i došla, i zvala i pridružila mi se za kasom, jer sam joj rekla da će ta kupovina potrajati. U trenutku kad smo obavile kupovinu i trebale krenuti, dođe djevojka i stade ispred nas, ispriječivši nam se na putu, te se okrenu kasirki i reče samo „Aura extra“. Ni „Dobar dan“, ni „Oprostite, da li biste me pustili preko reda, jer žurim“, ništa. Samo „Aura extra“. Kasirka zbunjeno pogleda najprije nju, pa gospodina koji je stajao iza nas, našavši se u neobranom grožđu. Gospodin se nasmija i shvativši da kasirka nijemo traži njegovo odobrenje, reče „Uredu je.“ Djevojka ne reče ni „hvala“, ništa. To me od potpuno zbunjene tolikim bezobrazlukom dovede do strašno iznervirane, ali prije nego odreagovah, tetka me uhvati za ruku i povuče, rekavši mi „Nemoj, svakako smo završile. Pusti, neka…“
U tom istom centru naletim na poznanicu koju nisam dugo vidjela, te standardno u takvim situacijama obje počesmo referisati o tome gdje, šta i kako radimo i živimo. Reče mi da je na istom poslu na kojem je bila i da joj je odnedavno šef tip kojeg obje poznajemo preko 15 godina. Zgranuto je upitah kako je to moguće (taj njen, nama dobro poznati, šef je osoba koja godinama nije sposobna dovesti sopstveni život u red, zbog čega se i sam uvijek šalio na sopstveni račun). Reče mi kako je mu je amidža u međuvremenu postao direktor, te ga postavio na to mjesto. Već je napravio niz grešaka zbog čega su svi u sektoru nezadovoljni, pa i ona sama. Na to je upitah zašto se ne pobune, rekavši kako on (nesvjesno glasno, i dalje u nevjerici, izgovorih njegovo puno ime i prezime) nije sposoban brinuti o dvjema kozama na papiru, a kamoli voditi jedan sektor. Na to se moja poznanica bojažljivo okrenu oko sebe da provjeri je li neko nama znan slučajno čuo naš razgovor, te tiše reče „Znamo mi to, ali kome da se bunimo kad mu je amidža direktor. Gadan vakat, šta ćeš! Ne nerviraj se ti kad ja već moram. Pusti, neka…“
I tu se pozdravi sa mnom i ode, a ja ostah k`o ukopana na mjestu, gledajući u njenom pravcu. Tu u nekoliko sekundi priberem i sebe i misli, pa se uputim na tramvajsku stanicu, jedva čekajući da dođem kući i pozatvaram prozore u stanu i na telefonu, kako više ne bih slušala „pusti, neka…“ od kojeg mi je već postalo zlo. Kao i obično u ovo vrijeme, tramvaj preplavili đaci, studenti i penzioneri. Uđem nekako i uhvatim se za naslon prvog sjedišta do prozora. Do mene jedva stoji čiča, što zbog godina, što zbog gužve. Kako pomjeri ruku, slučajno okrznu leđa tipu koji je sjedio. Ovaj se okrenu, pogleda ga mrzovoljno i vrati glavu u početni položaj, namještajući slušalice. I tad spazim da je u pitanju balavac koji se vraćao iz škole. Počnem iznervirano nabrajati kako nema nikakvog smisla da stariji gospodin jedva stoji dok balavurdija sjedi i još prezrivo šiba pogledom starije ljude oko sebe. Mali me, naravno, nije čuo, jer je i stavio slušalice kako bi mogao ignorisati sve što se oko njega dešavalo. Ali, čuo me taj stariji gospodin koji je stajao tik uz mene. Nasmiješi mi se blago i reče „Hvala, dijete, što obraćaš pažnju na nas, ali navikli smo mi na ovo. Nemoj se nervirati. Pusti, neka…“
Pogledah ga, ne vjerujući sopstvenim ušima. „Evo, pustit ću, gospodine. Pustit ću da nas ne poštuju. Pustit ću da nas izrabljuju. Pustit ću da nam otimaju teško stečeni noav da bi ga besmisleno trošili. Pustit ću da prelaze preko nas kao preko pješačkog. Pustit ću da nam diriguju nesposobniji od nas. Pustit ću sve. Ali, dokle da puštam? Dokle?“, uzvratih, te izađoh na idućoj stanici, ne sačekavši odgovor.
Odgovor svakako nije znao.