''Idi naprijed, poslije umri''.
Meša Selimović, Derviš i smrt
Da razjasnimo na početku- ja nisam sportista, nemam školski zdrave navike, ne vježbam svaki dan, nemam nijedan par patika i jedem povrće samo kada moram. Ali, u glavi trčim maraton, bez pauze, bez predaha, bez namjere da odustanem.
Maraton (uključujući i trke i polumaraton, da mi ne zamjere sportisti što sve trpam u isti koš) predstavlja izazov mentalnoj, a ne fizičkoj snazi. Donijeti odluku, izabrati termin i mjesto, pripremati se, osigurati startni broj, doći, čekati znak i krenuti u isto vrijeme sa masom ljudi koji imaju isti cilj- stići do kraja.
Zvuči primjenljivo na različite životne situacije, zar ne?
Koliko važnih planova napravimo, bitnih odluka donesemo, odgovornih poslova počnemo- i uvijek se sve svodi na jedno: da li smo završili započeto.
Zašto ljudi završavaju maraton? Jednostavno, zato što su počeli trku.
Sa sobom, sa svojim egom, sa svojom snagom, svojim mišićima i znojem. I ponekim otpalim nožnim noktom, vjerovatno Ali, uvijek SA, nikad PROTIV. Hodočašće vlastitoj psihi...
Da li znate šta je neophodno za uspjeh? Prvi korak.
Sve drugo je potrebno, ali ne i neophodno, ne i dovoljno.
Svi smo trkači, svi imamo cilj, svi imamo put i svi imamo konkurenciju, u svemu što radimo. Kada postanemo usmjereni na druge, na ometanje njihovih umjesto na ostvarivanje svojih potreba- tada imamo problem. Ozbiljan problem. I tada sportska trka postaje borba, ne za opstanak, nego za ispunjavanje svojih apsolutističkih zahtjeva. Moram biti prvi, moram biti najbolji, moram se dokazati kako bi me ljudi cijenili više, moram, moram, moram.
Stvarno? A zašto? Gdje piše? Postoji dokaz?
Nema dokaza, naravno da ga nema.
Maratonci su spremni trpiti vrućinu, znoj drugih učesnika, bolove, žeđ,... da bi stigli na cilj i pokazali sebi da to mogu, da je njihovo tijelo jako koliko i njihov um. Koliko smo zaista spremni uraditi za svoje dobro, za dugoročno dobro? Koliko smo spremni istrpjeti da budemo dobro svaki dan? Trebamo li svaki dan trčati svoj maraton, u mislima, u glavi, pripremati se, vježbati, grabiti naprijed? Vrijedimo li tog napora?
Postoji zaista mnogo kurseva, obuka, treninga, priručnika i programa za samopomoć. Kako se osjećati dobro. Kako privući ljubav. Kako biti dobar prijatelj. Kako skuhati savršeno jelo. Kako pravilno pozirati da izgledate savršeno na svakoj fotografiji,... I sve to su napisali stručnjaci, majstori, gurui, najbolji od najboljih u svom poslu. Zašto onda ljudi i dalje imaju probleme u svakodnevnom funkcionisanju? Šapnuću vam- samo znanje nije dovoljno.
Nije važno stići prvi, ako ćeš usput izgubiti svu opremu i doći prljav na cilj. Uspjeh je ako do kraja dođeš sa korisnim, upotrebljivim iskustvom, ako ne da se osjećaš nego budeš bolje, i ako narednu trku dočekaš spremniji, sa još većom motivacijom i znanjem kako da ne ponoviš greške od prošlog puta. To ne piše u knjigama, to naučiš prvim korakom koji ćeš napraviti. Sad. Odmah. Jer je svaki trenutak, pravi trenutak za početak. Idi naprijed, poslije umri.
Do naredne inspiracije kako da vam potrošim par minuta života- želim vam vedro nebo i mekan asfalt za vaše trke
