Slika nulta. Marijan Kocković akademski vajar iz Dubrovnika, pade mi na pamet dok listam fotose iz nekog socijalizma. Na slici proleće i sunčan dan (Bajaga). Keva sa ekipom iz srednje škole. Mnogo velika ekipa. Svi normalni, niko idiot. Prepoznajem vrijeme, ali ne i ljude. Kevu jedino poznam. Pade mi na pamet opet Kocković. Wikipedija, pada mi na pamet. Odoh da vidim šta se desilo sa njim. Piše na wikipediji: Rođen tad i tad…hmmm, dalje, umjetnička djela, bla bla…i onda pikanterija. Izvršio samoubistvo 30 svibnja 1991 godine, a žena mu umrla dan kasnije. Nije mogao da se pomiri sa činjenicom da mu je zemlja u raspadu, da ga neko bombarduje i da je sve nestalo što je zamišljao. U Dvaru je radio spomenik, ali je ipak poznatiji kao autor minimalizama u mermeru, „Tri Gracije, Bethoven, Tapiserija Zodiac“. On nije mogao da se pomiri sa mnogim činjenicama, ali ja moram sa slikama koje slede:
Slika prva. Izlazim na ulicu, sve vrvi od praznine. Od praznoće kako ja volim da kažem, apostrofirajući manir Tina Ujevića. Krećem se između bolnice i autobuske stanice ka raskrsnici Marka Oreškovića, Titove i Glamočkog puta. Nema ljudi da se kreću, da hodaju, makar i pijani. Kao neki egzistencijalni junak sa početka dvadesetog vijeka osjećam neki jad u svom stomaku. Ništa se ne može popraviti. Kao da mi kardiologija visi za vratom. Srce ne sluša stomak, stomak ne sluša mozak, i sve neusklađeno na mojim nogama ljulja me od promisli koja dolazi iz centra moje ravnoteže. Odvratno stojim na raskrsnici, preko puta Dom Kulture bijesno i prkosno ne služi ničemu. Gledam na desno, kao po komandi otrcane armije „ Na de- sno“ i na toj strani se leprša praznoća. Vjetri se pogled ka ničemu, na praznom trotoaru. A pravo ulicom Marka Oreškovića veće praznoće nikad nije bilo. Prazna je čak i atmosvera, nekako je hladnije u toj ulici, kao da je ništavni svemir svojim vakumom zakoračio na štraftu ove džade. Druga slika sama od sebe se stvara, jer se pojavljuje On.
Slika druga. Iznenada pojavljuje se On, dozivajući izmišljene ljude, izmišljene situacije, puneći sav taj prostor izmišljenim stvarima. Prosto možeš da osjetiš koliko je njemu dobro kad na usnama ima toliko ljudi. Kada razgovara sa nekim koga ti ne vidiš, al to ne znači da oni ne postoje. Ko je meni kriv što nisam lud, pa ne vidim ono što On vidi. Njegovo ime je Stevica i njegovo bezglavo trčanje po željezničkom parku je sve što može stati u ovaj grad. Njegova lica sa kojima razgovara su „kuma ovaj- kuma onaj“ i sve njegove vizije su divne. Zaviditi mu mogu svi oni koji su ispraznili grad ljudima i napunili ga praznoćom. On je za njih izmislio život. On je osmislio novi život, život koji niko ne vidi i napunio ulicu svojim ljudima koje mi nismo dosledni da vidimo. Njegovo ludilo je naša trenutna realnost. Ovo je moja druga slika i naginje treća slika koja se obznanjuje.
Treća slika koju vidim je moj korak dalje. Gradi se i dalje praznoća dok prolazim ulicom do kraja. Do svih krajeva glavne Titove ulice. Ne vidiš od kraja praznoće njene gdje joj je na koncu kraj. Nikog nema osim onih koje ne možeš da vidiš, a i neke koje ne možeš od zla boga da pozdraviš. Jednostavno nevidljivost je sveprisutna. Ono malo prilika na trotoarima nisu ljudi, a ono što bih želio da vidiš to ne možeš, jer tih stvari nema, baš kao ni ljudi koji su značili te stvari. Jednostavno slike za psihujatriju se nižu dalje. Ovaj grad bi bio jedan solidan psihijatrijski sanatorium. Ima nade za nas, još samo da budemo dobri, pa su obećali za izbore da će nam napraviti metro. Moja četvrta slika je metro.
Metro, tako divno se oličava u našim osjećanjima. „Ništa nam ne treba, sve ionako imamo, naš grad raste, razvja se, a samo jedan metro“, reče primarijus umobolnice svojim pacijentima. Metro će da bude, ako budemo dobri, i voziće turiste iz čitave vasione. Naš grad je ionako veliko intergalaktičko svratište, a metro će biti pun pogodak za razvoj kosmičkog turizma. Ovaj grad je prepun praznoće i praznih zjala u još praznijim fišecima. Samo ovakve slike se isuviše dobro prodaju, da bi se odrekli toga. Moramo da imamo što više ovakvih situacija, da bi velike guzice sjedile u foteljama romantične zgrade na adresi Titova 1. Velike guzice su mozgovi svih operacija. Mi smo toliko napredni kad nam mozak za razmišljanje nije potreban, dovoljna je samo velika guzica. Guzicama ustvari razmišljaše u prošlosti za sve nas, pa tako iz guzice izađe epohalni metro. Slika zaokružena. Pete slike nema, jer postoji epilog.
Epilog. Stojim na raskrsnici mrtvog narodnog heroja, mrtvog maršala i mrtvih pritoka za mrtve druge gradove u okolini psihijatrije. Centar bezumlja, naopake ideologije, nesrećnih ljudi. Prošle su sve nove godine i sada smo zakoračili u epohalno juče. Kao da sat ide unatrag. Nije kao, on ide, a to što je neko meni namjerno prodao mehanizam sa kazaljkama koje se kreću s lijeva na desno, to je samo moja krivica. Kriv sam jer još uvijek mislim da mogu naprijed. Nema naprijed za ovakvog utopistu kao što sam ja. Mene treba kazniti i prozvati javno da želim sutra. Ko sam ja da želim sutra, pored tako divnog juče. Ustvari možda nema vremena uopšte, možda sat i ne treba. Prije će biti da je vrijeme stalo, jer samo tako mogu da opišem ustvari toliko puno praznoće koja vrvi oko mene. Neću više da se borim za sutra, obećavam. Izvinjavam se velikim debelim guzicama što sam remetio njihovu višu političku promisao. Nisam ja dorastao toj velikoj ideji. Idejom natraške, stižemo tamo gdje smo zacrtali, u prazno juče. Ko još želi sutra, kad je sutra neizvjesno. Bolje ono zaista sigurno, a to je juče, a najbolje je zaustaviti vrijeme, da se ništa ne dešava, da ne talasa misli, jer je lakše preživjeti bez talasa, čekajući da u ovom velikom moru so polako izjede kožu našem tijelu. Muskulaturom mišića živjećemo kao alge, a još bolje diobom jedne jedine ćelije razmnožavaćemo se kao amebe. Naprijed u bolje natrag, jer koraci su dozvoljeni samo ako su retrospektivni.
Epilog epiloga. Kao onomad u nekoj drugoj zemlji, preko neke krive rijeke koja razdvaja vječite tenzije, živio je i pogođen pao Slavko. Ovdje se ni jednom Slavku ništa dogoditi ne može. Prosto poželim da budem bar Mirko. Ali Mrko nije ni postojao. Nema ni razloga, prosto nikom nije bitna praznoća kad je osmišljena u glavi jednog Stevice, sa autobuske stanice koji danas pravi nevidljiva umjetnička djela. Njegova kreacija je nepresušna i u skladu sa dominacijom misli iz guzica. Duhovi prošlosti izviru i obrću stvarnost na praznim peronima autobuske stanice koji su namjenjeni za karte u jednom smjeru. Izvlačim samo meni logične paralele i smijem se ko blesav.
„Slavko (Ćuruvija) pazi metak! Hvala Marijane (Kocković) spaso si me života!