Piše: Zoran Janković
Opet mi je prijetilo! Zbog pisanja (zbog čega bi drugog!?). Pošto pas čovjeka oduvijek ujeda ovo, naravno, i nije više nikakva vijest. A ni ja nemam namjeru ujedati pse samo zato da bih postao vijest. Ali nemam, isto tako, namjeru niti prestati da pišem.
Kad smo već kod pasa i ujedanja, vijesti i pisanja, jedan ugledni sarajevski kinolog upozorava u medijima da se psi, zbog niskih temperatura i velikog snijega, zbijaju u sve veće čopore. Čine to da bi, ovako čoporativno, pokušali lakše da se domognu hrane. Otimaće prvo od građana, upozorava kinolog, a ako se ni tako ne domognu slasnog zalogaja, i sami građani mogli bi se naći na meniju ovog (nekad im) najvjernijeg prijatelja. Glad nema očiju, rekao bi naš narod.
Ne znam zašto ali… kad sam ovo pročitao prva asocijacija bila mi je – jedno zanimanje. Ono najomraženije kod nas! Ne smijem da kažem koje. Kako „kako ne smijem“ fino – ne smijem. Što je, prije rata pjevao jedan mi sugrađanin: „Od Topole, od Topole pa do Ravne Gore, sve su straže, sve su straže ne smijem da kažem!“. Ni ja ne smijem da kažem na koje zanimanje i na koje ljude me čopor gladnih pasa podsjeća.
Zbijaju se u čopore, te jadne jedinke istog, sramnog zanimanja, jer nemaju vlastitog identiteta, a Boga mi ni subjektiviteta. Mnogo im je lakše da im drugi kaže šta treba da misle nego da mućkaju vlastitom glavom; da promućkaju prije upotrebe talog nakupljen dugogišnjom neupotrebom. Umjesto da se sami brinu za sebe i svoje porodice čoporaši slijepo slijede Velikog Vođu, ma gdje on srljao. Slijede ga ne zato što su sigurni da Vođa nikad ne srlja, nego zato što znaju da i kad srlja čini to isključivo zato da bi „njegovoj vrsnici“ (kako su stari, pristojni ljudi nazivali najistureniji nam dio tijela odzada) bilo dobro. A oni idu za njim jer tamo gdje je dobro njegovoj biće približno dobro i „njihovim vrsnicama“. Jer („šta kažu u Banjaluki, haa, šta kažu, bil’ ga mrtva usta jela?“), što kažu u BanjaluKi, ako Velikog vidiš kako sa dvadesetog sprata skače kroz prozor, u prazan prostor, slobodno skoči za njim. Nije u pitanu veliko stradanije, sasvim sigurno – nije, nego su posrijedi neke velike pare. Ko zna kako, ko zna čije, ali moraju biti u pitanju – velike pare. Ništa drugo!
Ljudi će postati hrana!
Ovi čoporaši promijenili su do sada ko zna koliko čopora. Čim vide da drugi, pa makar im i suprotstavljeni čopor postaje veći, prelaze odmah u njega. Neki pod okriljem noći, a neki usred bijela dana. U novom predatorskom čoporu, samo s početka, bivaju istureni naprijed, da hvataju živu žrtvu zubima pod grlo. Vremenom se povlače u pozadinu i, kao i svi strvinari, čekaju da za njih drugi savladaju žrtvu. Onda kidišu i ujedaju se između sebe, otimajući se za najbolje komade mesa. Prave su predatorsko-strvinarske zvijeri.
Kao što kinolog reče hranu otimaju od nas koji radimo i proizvodimo. Sve dok ne otmu sve. Jer toliko otimaju da nama jednom nestati mora. Kad nestane naše hrane kidisaće na nas; mi ćemo im postati hrana. Kidaće od nas živih komade mesa, ako to već i nisu počeli da (nam) rade.
Pored toga što ne rade i ne misle, nego samo govore, predatorsko-strvinarski čoporaši ne moraju ni da misle šta govore. Tako je jedna visokopozicionirana francuska čoporašica pozvala beskućnike da, zbog niskih temperatura, nipošto ne izlaze iz svojih kuća. Beskućnici da ne izlaze iz kuća!? Druga čoporašica iz Splita naružila je stanovnike koji su se polomili na zaleđenim ulicama; izgrdila ih je, jer su sami krivi, zato što idu (baš tim) zaleđenim ulicama.
Ovdašnji čoporaš, jedan od „najprvijih“ do Alfa Mužjaka u našem najvećem čoporu, pak, za nisku temperaturu a visok snijeg optužio je – novinare. Ovaj pripadnik čopora koji je, istini za volju, više vuk-samotnjak nego običan podanik, inače zadužen je za najgrdnije urlanje i zavijanje na sve što ne pripada čoporu. A posebno na polumjesec i zvijezde! On kaže:
„Mediji i neodgovorne mudoklapčine stvaraju pretpotopno stanje. Novinarsku nejač, bez iskustva u životu i u geografiji, izuzev relacije kuća disko, disko kuća, redakcije šalju da se slikaju kraj puteva i da kukaju kako je Bjelac Zakrko. Stanje, dakle, nije takvo kakvim ga u sarajevskim i drugim medijima predstavljaju novinarčići i službeničići. Novinari stvaraju paniku, građani napadaju vlast, svaka kuća se proglašava odsječenom od svijeta, Borenović i slični lovci u mutnom uzeli lopate i hvataju jevtine narodne poene. Lopataju demokratski progres, STJ“.
Ovako, dakle, govori čoporaš zadužen za urlikanje u našem najvećem čoporu. A nekad je, o tugo-tužna, bio ministar za informisanje. E, pa možete misliti onda kako nas informišu ostali kad nas ovako „Informiše“ onaj kome je informisanje zanimanje!
Inače, pisao bih ja još o ovom čoporašu-samotnjaku, kome svaka treća riječ traži tojagu, ali… ne smijem, brate. Bojim se da ne postanem i ja vijest. Da mi razjareni čopor ne nanese kakvu lakšu tjelesnu povredu: ne odgrize glavu, pluća, džigerice…
Pisao bih vam još o svemu tome ali… ne mogu. Nemam nikakvih drugih obaveza jer ne mogu da upalim auto zato što nije upekao minus. Moram se dobro utopliti, jer napolju nije hladno, pa očistiti oko kuće snijeg koji noćas nije napadao. Onda moram uprtiti lopatu na rame, pa pješačiti tri kilometara po „Bjelcu koji nije Zakrko“; moram doći do stare majke, penzionerke od sedamdeset i sedam ljeta kojoj čoporaški helikopterski servis „hoće“ odnijeti vodu i lijekova. Hrane ima. Moram joj, zato, odnijeti vode za piće, jer joj voda u kući niti izvor za kućom nisu zaledili zbog niske temperature koja noćas nije bila ekstremna.
Pred vratima se nisam pozdravio sa komšijom koji nije komercijalista u jednoj firmi i kome nije noćas na Romaniji zaledila nafta u dostavnom vozilu jer mu termometar u autu nije pokazivao cijelih minus trideset i devet stepeni celzijusovih. Ni ovaj tekst napisao – nisam.
P.S. Pošto u procesu privatizacije nisam učestvovao, niti ću učestvovati, naslov ovog teksta i podnaslov sam – privatizovao. Tojest oni su već bili nečiji, objavljeni su u tekstovima o kinologu koji upozorava na čopore, a ja sam ih –privatizovao. I sad su moji. Moji su: jedan kroz jedan.