Piše: Maxim Sorsky
Sjećam se ja onog popisa iz 2013., ko juče da je bilo. Pričalo se o tome sedmicama prije. Te jesi Bošnjak, te nisi, te red političkog prepucavanja pa red zloupotrebe djece u političke svrhe, te sve one diskusije da li se odrediti kao „drugi“ ili ne. Bilo je to, za ljude poput mene, pitanje samoopredjeljenja. Da li sam ono što je u meni ili ono kako me drugi vide? Dosta je lakše onima koji su prigrlili kolektivne identitete i u njima se osjećaju udobno, komforno štono bi rekli. Elem, ni ljudi poput mene nisu mogli protiv sebe. "Piši BiH" govorim čiki u svečanom odjelu koji se fino smjestio i srče kaficu koju mu je mati pripremila. Gleda čiko u mene, malo oklijeva, pa počinje. "Znaš, sve ja to razumijem, samo ako ti kažeš Bosanac, a ne Bošnjak, to ti smanjuje Bošnjake, pa onda više ima onih drugih." Bezbeli, strah čiku da će Srbi pobijedit' na popisu. U ovoj BiH sve neki ekstremni sportovi. "A jel' može Bošnjakinja?" pitam i vidim da me čiko sumnjičavo gleda. Ne razumije. "Piši ti šta sam ja rekla, ne mogu kalkulisat'", govorim. Vidim odmahuje čiko glavom, a i mati se malo usplahirila, stid je šta će čiko pričat' po selu pa mi sve neke prijekorne poglede upućuje. Počinje me malo savjest nagrizati. Pa jel' bitno jesam li Bosanac il' Bošnjak sve dok mi je mati sretna?
Ali, pritrpim se. Sjetim se da imam keca u rukavu. Čiko se okreće sestri, a ja znam, tako je vazda bilo, šta god ja da napravim, ona će da izvali nešto tri puta gore, poentira i onda će svi na mene da zaborave. Gleda čiko u nju, vidi mlađa je, njoj će lakše prodati priču. Počinje sa prijateljskim osmijehom, sigurnim tonom glasa: "A ti, djevojčice? Šta ćemo tebi upisati? Slušala si šta sam ti sestri rek'o, jel' tako?" Smješka se čiko, smješka se i sestra, djevojčurak u srednjoj, pa otvara usta i smireno veli čiki da je traktor. Čiko se izdreljio, osmijeh mu nestade, očima traži majku i od nje pomoć. "Pa, pa, kako sine tako neozbiljno?" otima mu se nehotice. "A, a Bošnjak? A, a matematika? A ko će pobijedit' na popisu?" već očajno moli čiko, gornja mu se usna trese. "Ko si ti da mi govoriš ko sam ja i šta sam. Traktor, nego šta!"- šega se sestra, umire od smijeha. "Ako ništa, smiješ se ko traktor!"-pridružujem se i ja pa revemo ko magarci dok nas mati ne osvijesti ćuškom preko glave. "Ne pričaj gluposti, piši Bošnjak", preuzima mati kontrolu nad situacijom, a sestra i ja gledamo u pod. "Jebem ti i popis kad nas zbog njeg' biju"-cijedi sestra kroz zube da je samo ja čujem.
"Pa jeste, ali evo vidiš", obraća se čiko mami (vidi da nema kome drugom), "ja bih sad mor'o napisat' šta god ona kaže. Traktor-traktor" i s olakšanjem upisuje još jedan bod za napaćene Bošnje.
Odmah zatim, neke tri godinice poslije, objavljuju se rezultati popisa. Jej, pobijedili naši! Odnosno, sestrini, moji su ionako ničiji. "Hehe, dobro me mati natjera u pobjednički tim", cereka se sestra. "Ti ćeš sad kurac bit' predsjednik" dodaje i obje se kezimo pa padamo u nekontrolisani smijeh. Hehe, čuj to, žena a predsjednik. I to u Bosni. Podsjeti me to na situaciju kad sam u Štokholmu čula nekog malog na ulici kako se dernja dok pokazuje prstom na autobus koji mu je dolazio u susret: "Vidi, babo, žena vozi avtobus!" i onda se svi okupili da vide. Eto, otprilike tako mi je bilo smiješno.
Ali, ne dao meni vrag pa pođem ja pogledom na dolje, na one beznačajne tabele koje niko ne gleda (ha ja, šta te briga za neke tamo nebitne stvari kad si odredio ono krucijalno, ko je Srbin, Bošnjak, Hrvat, a ko Nebitan) i vidim 90.000 nepismenih. 145.000 osoba bez ikakvog obrazovanja. Još 275.000 sa nezavršenom osnovnom školom. I onda mi sve postane jasno. Pokupim ono prnja što sam imala, stavim u kofer i put pod noge. I, eto, odem ja tako s popisa. Ko me jebe, ionako sam bila Nebitna. Ni u džep ni iz džepa.