Vjerovala sam u ljubav nekad kao mala djevojčica. Bila sam poput svih ostalih djevojaka koje pišu ljubavna pisma svojim simpatijama iz razreda, rezala sam srca iz crvenih papira za Valentinovo i dobivala ruže sa čokoladom ''Volim Te''. Sjećam se tog vremena svoje mladosti kad sam vjerovala da postoji netko za mene. Ljubav se kao ideja rodila još u osnovnoj školi kad su moje ime pisali na školskoj tabli uz obavezan plus sa još nekim dječakom iz razreda. Bilo mi je tako neigodno kad je moja drugarica Marija napisala na velikom odmoru žutom kredom preko cijele table slova moga imena i dodala plus.
Veronika plus Darko.
Sjećam se kad smo se vratili iz školskog dvorišta i kako su se moji drugari i drugarice smijali a Darko se stidljivo smješkao gledajući me ispod obrva kao da je nešto skrivio. Osjećala sam se pomalo neugodno jer mi se Darko zaista sviđao a moja prijateljica je to znala i namjerno napisala velikim slovima moje i njegovo ime. Naravno cijeli razred je uskoro pjevao poznatu pjesmicu o ljubavi sa mojim i Darkovim imenom. Osjećala sam kako mi obrazi gore od srama što svi pjevaju o nama kao o paru ali to je bila prirodna reakcija stida, nelagode, dječje nevinosti koja se miješala sa prvim spoznajama o simpatiji, naklonosti i nečemu nalik na ljubav. Bilo je lijepo biti ta djevojčica u petom razredu osnovne škole. Djevojčica nedirnuta svijetom i tuđim rukama, djevojčica koja se crveni zbog simpatije i koja spušta pogled jer joj gore obrazi od stida i nelagode na nešto tako slatko i bezazleno kao što je dječja igra u osnovnoj školi. Ta djevojčica je mrtva. Veoma brzo je jedna prijateljica dodala pluseve uz moje ime i napisala niz drugih imena dječaka iz razreda pored mog imena. Veronika plus Darko, Marin, Karlo, Matej, Ivan, Milan, Goran, Davor, Igor, Božo, Danijel, Ivo, Teo, Aleksandar, Marko, Josip, Oliver, Silvijo, Vilim, Marin, Rajko, Željko…
Ona je pisala dok su se drugi smijali. Dodavala je plus uz moje ime i pisala niz njihovih imena dok je razred pjevao u glas svaki put kad bi napisala novo ime. Zamišljala sam kao djevojčica da sam odjednom sa svima njima, svi me ljube kao u pjesmici, dodiruju me kako stihovi idu dalje i dalje sve glasnije i glasnije ''Ljubili se grlili se sve do pola dva''. Sjećam se Darkovog pogleda kako me napušta i ostajem sama u razredu dok svi pjevaju o meni i mojim momcima koji se mijenjaju kako ona piše svojom brzom i malom rukom imena svih dječaka u razredu pored moga imena dodajući pluseve i izvodeći pjesmicu svaki put sa drugim imenom nekog od dječaka. Okrenula se i rekla kako sam kurva jer sam sad sa svima njima kao u pjesmici. Znale smo šta je kurva jer su dječaci donosili časopise sa golim ženama koje su listali u školskom kabinetu ili u toaletu. One drske djevojčice su grabile priliku da vide te časopise i listale su s njima gledajući sve te gole žene ismijavajući njihova lica i položaje. Jednom sam pogledala u slike koje su prikazivale ogromne ženske grudi kako ih dodiruju snažni muškarci a žena je djelovala kao da se pati, plače i traži pomoć. Prepala sam se. Suze su navirale iz dubine moga bića sve preko mojih očiju kao vodopad dok su se svi smijali i zadirkivali me i onda je učiteljica ušla i prekinula galamu. Sve je stalo.
To sjećanje me progoni i dan danas kao neka slutnja i kletva davno bačena na mene. Postala sam prostitutka nekoliko godina nakon toga. Kad sam preselila u Zagreb i počela studirati. Nisam nikad slutila da će se tako nešto desiti upravo meni. Nisam došla u grad da prodajem svoje tijelo nego da završim fakultet kao i mnoge druge djevojke koje gradovi jednostavno progutaju, sažvaču a potom ispljunu na cestu. Na hiljade i hiljade djevojaka završi poput mene ali njihova sudbina je uvijek prikazana samo kao jedan maleni fragment postojanja u vremenu i prostoru. Prostitutka je ona žena na ćošku neke ulice, ispod maglovite lampe, stoji kao utvara i čeka dok auta sporo prolaze i jedno se konačno ne zaustavi. Prostitutka ima kratku suknju, mrežaste čarape, obojenu kosu u neku upadnu nijasnu, dugi crveni nokti i jarko namazana usta preko kojih uvlači dim cigarete u toj dubokoj i ledenoj noći. Taj detalj je jedino što opisuje život prostitutke. Jedna scena gdje djevojka poput mene stoji na ledenoj ulici ispod neke ulične svjetiljke dok vjetar raznosi novine i kese a psi lutaju tražeći sklonište od leda i mraza. Moje noge su gole, mrežaste čarape su pukle na dva mjesta ali lakom za nokte sam zalijepila šav i nadam se da će izdržati noć. Čarape prve stradaju kad si prostitutka. Moramo često klečati i onda se poderu. Kleknemo negdje iza neke zgrade ili u prolazu na ledeni beton i obavimo ono za što smo stvorene. Čarape i koljena najčešće prvi stradaju za vrijeme smjene. Moja koljena su već poprimila jednu tvrdu kožu. Imam zadebljanje koje mažem masnim kremama ali uzalud. Koža na tim mjestima je zadebljana, tvrda i nemam osjećaj kao nekad dok dodirujem površinu svojih koljena i mažem ih u nadi da će jednom omekšati ali uzalud. Previše sam klečala u zadnjih pet godina otkad sam završila na cesti i nema smisla da ih mažem jer sam sutradan svakako opet na njima.
Bila sam normalna djevojka nekada. Prva godina studiranja na Filozofskom Fakultetu bila je kao san za mene. Redala sam desetke na svojim ispitima, moj tadašnji momak Dario pružao mi je veliku podršku iako smo živjeli u drugim gradovima. Ja sam iz Vinkovaca doselila u Zagreb vjerujući kako ću tu završiti fakultet i vratiti se natrag kako bi se vjenčali, osnovali obitelj i radili u blizinu njegove obiteljske kuće. Bio je to jednostavan i lagan plan za budućnost i nije bilo razloga da sumnjam u njeno ostvarenje do jednog dana kad sam primila poziv od svoje majke kako je otac iznenada umro.
Taj dan sam završila sa predavanjima i otišla na ispijanje kave na Cvjetnom Trgu. Ptičice su pjevale a miris proljeća je ulazio duboko u pore moga bića dajući mi inspiraciju za sljedeći esej koji sam morala napisati za tri dana. Moje prijateljice su bile divne djevojke sa sličnim ciljevima poput mene u jednostavnom i običnom ljudskom životu. Nitko se nije prostituirao da plati stan, hranu i fakultet. Išla sam na fakultet koji je bio ispunjen ljudima sa riješenim životnim pitanjima. Nikad nisam slutila da će novac predstaviti problem u mom školovanju sve do trenutka kad sam shvatila da je tata umro i da sam ostala sama. Mama nije radila. Nitko nije radio u mojoj obitelji a imala sam mlađeg brata i sestru u osnovnoj školi. Tata je bio vrijedan radnik, vodio je vlastitu automehaničarsku radnju i jednog dana je jednostavno pao sa kliještima u ruci ispod novog mercedesa. Smrt je bila trenutačna. Naravno da mi nije postalo odmah jasno kolike posljedice će to imati na cijeli moj život jer sam bila u šoku i prevelikoj tuzi nakon njegove smrti. Nisam razmišljala o tome kako sam izgubila osim oca i svu svoju financijsku sigurnost. Tri dana nakon njegove sahrane sam sjela s mamom u kuhinji i pitala je kako ćemo dalje? Ona je rekla da ne zna. Gledala je blijedo ispred sebe kao da me nema. Ta žena je bila tako daleka, odsutna i nedostižna za mene dok se kafa na stolu hladila kao i sve moje emocije prema njoj i životu koji sam upravo otkrila. Otkrila sam u tom trenutku da sam potpuno sama. Ona nije znala kako ćemo dalje. Sjedila je zauzeta vlastitim bolom bez odgovora za mene kako da nastavim sa 19 godina u jednom velikom gradu bez financijske podrške, oca koji me podržavao u mom studiranju i želji da postanem netko i nešto. Promatrala sam njeno lice i prazan pogled znajući da ona nema odgovor za mene. Nema novca. Kratko je rekla kako sam sad punoljetna i da ima još dvoje djece na grbači. Sporo je srknula gutljaj kafe i nastavila piljiti u prazno. U meni se rodila nemoć koju nikad prije nisam osjetila sa bijesom i očajem koji su ledili svaki atom moga bića pretvarajući u led sve moje emocije prema toj ženi koju sam zvala majkom. Bila je preslaba u tom trenutku i ostala sam sama.
Drugi na redu bio je moj tadašnji momak Dario. Vjerovala sam kako će me utješiti, pomoći mi u ovoj situaciji nekako ali sve što sam dobila je bilo pitanje od njega ''Kad ćeš se vratiti?''. Stajali smo u voćnjaku ispod procvjetalih grana behara i trešnje dok su ptičice veselo cvrkutale a tatina smrtovnica bila zalijepljena za stub pored ograde. Gledala sam u tu smrtovnicu kao u dokaz kraja jednog života. Dario je bio iza mene kad je prišao s tim pitanjem kao da izgovara pobjedonosno na neki način tu rečenicu. Vratit ću se. Bio je siguran u to da neću nastaviti sa školovanjem i kako sam sada spremna za udaju, sigurnu starost i rađanje njegove djece koju ću odgajati na toplom i sigurnom daleko u Vinkovcima od svjetala velegrada i opasnih ulica gdje mlade djevojke nestaju i guta ih mrak. Vidio me već ututkanu, sigurnu i pored šporeta kako kuham dječici i njegovoj mami tople obroke i mijenjam pelene djeci koju će mi napraviti u godinama koje slijede. Osjetila sam pobjedu u njegovom glasu dok me pitao kad ću se vratiti.
Nikad.
Rekla sam nikad. Tu je bio naš zadnji susret. Moj posljednji put da budem u svom domu, pored brata i sestre i tužne majke. Vratila sam se istu noć nakon toga u Zagreb. Istu noć sam izašla iz autobusa i prešla preko svog ponosa kad sam prihvatila ponudu jednog muškarca koji mi se duže vrijeme udvarao i ponudio novac u zamjenu za seks jer sam studirala. To je bio početak mog kraja. Vjerovala sam kako ću to uraditi samo jednom da platim režije, hranu i ispit. Dobila sam mnogo novca taj prvi put. Vjerovala sam da će se svijet srušiti kad uzmem novac za seks i kako će me svi gledati drugačije. U meni je gorila sramota, nelagoda i stid pomiješana sa očajem i željom da uspijem u ovom gradu. Mislila sam da ću znati naći način kako da sve to dovedem u red. Mislila sam da ću biti pametnija od ostalih koje danas viđam po ulici gdje šećem svaku noć. Sve su iste. Praznog pogleda hodaju sa cigaretama u ruci grijući se kraj vatre koja gori u čeličnim bačvama ispod mosta. Tanke noge umotane u sjajne čarapice i lakirane štikle odjekuju mračnim ulicama gdje se zavlače tamni likovi s kapuljačama, auta sa crnim staklima i momci u grupama. Hodamo po cijelu noć gore dolje čekajući da naiđe netko i odvede nas odatle. Tanke noge u čarapama sa cirkonima i mrežicama hodaju gore dolje nadajući se da će naići netko i odvesti nas daleko, daleko od svega toga jednom i zauvijek.
To se nikad ne dešava.
Naše noge se nađu raširene negdje u autima, motelskim sobama ili parkovima. Ponekad nas odvedu u neke vikendice gdje se trojica ili četvorica mijenjaju na nama dok prazno gledamo u plafon. Nemamo sjaj u očima. Kad ne klečim onda širim noge. Vene su mi se proširile za ovih pet godina i bole me kosti. Izgubila sam apetit i smršala nekoliko kilograma nakon što sam jedne noći bila prisiljena da gutam trojici zaredom. Te noći sam povratila nekoliko puta a potom se povraćanje nastavilo automatski dok nisam počela da redovno povraćam, gubim kilograme i sjaj u svojim očima. Nisam slutila da će moj put prema ulici biti tako brz. Na početku sam imala samo jednog gospodina koji je plaćao moj stan i hranu ali on me preporučio svom prijatelju i tako je lavina krenula. Na početku sam vjerovala kako će svijet stati kad uzmem novac za ono što zovemo ljubav. Nije svijet stao taj dan. Nisam se raspala od sramote i nitko ništa nije vidio na meni kad sam došla na fakultet. Nisam bila drugačija na početku i vjerovala sam kako se to nikad neće vidjeti na meni. Pogriješila sam.
Sa drugom mušterijom, trećom i četvrtom zavoljela sam novac. Novac je sad stizao u velikim količinama i nisam učila dovoljno kao nekada. Bilo je lako platiti stan za jednu noć, osigurati sebi kozmetičke tretmane, frizuru, kupovinu svega i svačega pa čak sam slala i majci novac jedno vrijeme. Pitala me je odakle mi. Nisam odgovarala a onda je jednog dana koverta sa novcem vraćena. Nije ništa pisalo i vjerovala sam da je zabuna. Poslala sam opet i koverta je ponovo vraćena. Zvala sam je ali moja majka je tada spustila slušalicu. Znala je. Bila je dovoljno pametna da shvati šta radim. Naš odnos se raspao munjevitom brzinom i uskoro sam zaista shvatila kako sam ostala sama. Moja cimerica je nakon nekoliko mjeseci uvidjela čime se bavim i promijenila svoje ponašanje prema meni. Odselila se veoma brzo nakon što je našla moju crnu knjižicu sa brojevima telefona brojnih muškaraca i drugi telefon koji sam koristila za posao. Nisam se iznenadila njenoj reakciji. Ostala sam sama u tom stanu i mogla sam sada dovoditi muškarce u kuću i zarađivati još više. Negdje u dubini svoje duše znala sam da nešto nije kako treba. Sjećala sam se sebe kao djevojčice koja je zaista vjerovala u ljubav. Ne mogu odrediti trenutak u kojem sam postala prostitutka. Kad vratim sjećanja čini se da je sve bilo poput neke lavine koja se zakotrljala nakon očeve smrti. On me napustio. Prvi muškarac mog života je otišao i ostavio me samu. Bila sam prepuštena sama sebi nakon što je tata umro. Majka nikad nije bila moja podrška. Hladna, distancirana i drska žena nije imala nijednu riječ utjehe ili rješenje za mene kad je tata umro. Posvetila se mlađoj djeci a meni rekla da se snađem. Snašla sam se.
Bilo je komentara koje sam čula od svojih nekadašnjih prijateljica sa fakulteta kako sam mogla čistiti negdje a ne kurvati se. Plaća čistačice ne može platiti ispite i godinu na fakultetu. Ispočetka sam se tješila kako spavam sa svim tim muškarcima da platim faks. Nakon što sam počela ozbiljno zarađivati na svom tijelu fakultet sam zanemarila i počela rekreativno da uzimam droge kako bi se opustila za vrijeme smjene. Ponekad bi povukla crtu bijelog ili popila nekoliko jakih tableta uz votku da me omame i otupe dok svi ti muškarci ulaze u mene i pljuju me u lice.
Fakultet je zaboravljen, prijateljice se više nisu javljale na telefon i izbačena sam iz stana jedne noći nakon što je gazda saznao šta radim u njegovoj kući. Nisam se raspravljala jer sam odmah našla drugi stan i krenula iznova vjerujući da nikad ništa neće proći. Nakon jednog perioda intenzivne zarade, bogatih mušterija koje su me zvale u hotelske sobe i častile skupim drogama, poklonima i stvarima nastupilo je nešto čemu se nisam nadala. Bilo je gotovo. Pozivi su počeli biti sve rjeđi, mušterije su me pitale imam li neku prijateljicu da je preporučim, nešto mlađe i slađe i to je bio jedan od prvih znakova da je moje vrijeme zarade i moći počelo da prolazi. Krug koji sam napravila sa svim tim muškarcima koji plaćaju prostitutke se smanjio, potrošio i bila sam provaljena roba u gradu. Njeno vrijeme je prošlo komentirali su nakon dvije godine kad sam se počela ponavljati u krugovima bogatih i uspješnih muškaraca koji su bili gladni svježeg mesa. Jedan je rekao da sam razvaljena, drugi kako sam potrošena a treći da nisam više ni za popišati. To govore muškarci o ženama koje plaćaju. Potrošene, spaljene, izgorene, spržene, gotove…
Nisam vjerovala da će moje vrijeme tako brzo proći a još manje da će novac koji sam zaradila za to vrijeme tako brzo nestati iz mojih ruku. Morala sam naći manji stan, preselila sam se na rub grada u naselje koje mi se nije sviđalo jer više nisam imala posla kao nekada da za jednu noć osiguram život za cijeli mjesec. Troškovi mog života su bili veliki. Naučila sam brzo trošiti novac. Prostitutke vole trošiti zarađeni novac na sebe. Trošimo na gluposti samo zato da se osjećamo lakše nakon što sve prođe. Trošila sam novac vjerujući kako nikad neću potrošiti muškarce koji troše mene. Nisam računala na vrijeme i kako dolaze mlađe i slađe djevojke koje će me izgurati iz hotela prve klase direktno na ulicu. Pozivi su postali toliko rijetki da sam provjeravala telefon po nekoliko puta i mijenjala broj pa slala poruke svojim mušterijama kako sam smanjila cijenu ovaj mjesec. Nudila sam u SMS porukama usluge pušenja, gutanja, lizanja, analnog, vaginalnog i svakog ostalog seksa uz bonus koji sami odaberu sa veoma niskim akcijskim cijenama ali nitko mi više nije odgovarao. Nekad se nisam mogla obraniti od poziva a sad ja zovem njih i nitko me neće.
Imala sam 25 godina kad sam izašla na ulicu prvi put. Tu noć sam morala zaraditi za kiriju. Nisam imala više novca u kući a tri mušterije su me izradile. Nikad nisam vjerovala da ću završiti istinski na ulici, ispod neke lampe, čekati da naiđe neki muškarac ili više njih. Kad sam stala pred ogledalo i zaista se pogledala po prvi put bilo mi je jasno zašto više nemam mušterije prve klase. Lice mi je bilo umorno, koža bez sjaja, kosa je bila zapuštena a zubi žuti od konzumacije droga, duhana i kafe. Bila sam potrošena. Imala sam samo 25 godina kad sam shvatila kako su me potrošili svi ti muškarci koji su me plaćali. Oni su trošili mene a ja njihov novac i sad smo svi potrošeni. Potrošena sam ja i potrošen je njihov novac ali oni i dalje nalaze djevojke poput mene nekada i rade im sve što su meni.
Moje vrijeme je prošlo.
Sjećam se ledenog zraka te noći kad sam konačno izašla na ulicu u deset sati navečer. Obukla sam kožnu mini suknju, tanke crne čipkane čarape i lakirane crvene štikle. Namazala sam usta crvenim karminom koja sam iscrtala van rubova usana kao prava kurva i stavila plavu periku. Nosila sam bundu od pravog krzna koju mi je nekad kupio jedan bogati talijan koji je bio na poslovnom putu u Zagreb. Mirisala sam poput neke drolje jer to muškarci vole. Koristila sam jake parfeme koje bi potom miješala na sebi da dobijem taj teški, opori miris bluda, seksa i jeftinoće koji uzbuđuje muškarce kad vide ženu na ulici. Moj miris je vodio na grijeh. Šetala sam ulicom kao da idem negdje. Momci su mi zviždali, poneki prolaznik bi nešto dobacio, žene su skretale pogled dok sam koračala pravo i ponosno na kraj ceste gdje se skupljaju žene poput mene. Bilo me je strah ali nisam imala izbora. Nadala sam se samo da će netko naići prije nego me neka od drugih kurvi zatekne i prebije što joj uzimam posao. Imala sa sreće jer je brzo ispred mene zastao auto sa debelim čovjekom iza volana koji je samo pitao-Koliko?
Razumjeli smo se i brzo sam bila na koljenima iza prvog ćoška. Bilo je tako hladno da sam drhtala cijelim svojim bićem dok mi je lagano stavljao u usta svoj mlitavi organ. 'Gledaj me u oči' rekao je i pogledala sam. Dobra cura tepao mi je dok je držao svoju debelu ruku na mojoj plavoj sintetičkoj kosi. Osjećala sam kako se zrnca pijeska zabijaju u moja koljena kroz čipkane čarape i nanose mi bol. Iz kanalizacijskih otvora je izbijala para na plavom svjetlu uličnih lampi a u daljini su se čuli zvukovi turbofolk hitova iz jurećih bijesnih auta. Smrdio je. Ovaj čovjek nije bio kao moje prve mušterije uglađen, zgodan i sa finim manirima prema ženama. Debela spodoba sa tamnim očima spuštenih kapaka je gledala u mene dok sam klečala kao prava kurva i govorio mi da sam dobra kuja, prava drolja, fuksa, kurva i da me treba samo dobro izjebati. Pitao me 'Voliš li ga' dok sam klečala i samo sam mogla poslušno mumlati dok su se mlazovi njegove vrele tekućine izlijevali u moje obraze a tad je rekao 'Gutaj kurvo' i morala sam progutati kako bi zaradila taj novac. Tražio je gutanje.
Na ulici je sve drugačije. Komad si mesa koji se pokupi i negdje odvede. Nema hotela, poklona i cvijeća. Nema dolazaka pred zgradu u skupim autima, šofera koji te vraćaju kad noć završi, nema bakšiša od nekoliko stotina eura. Sve se zna. Na ulici nema prave zarade nego samo preživljavanje. Neke od nas rade samo za hranu, dopunu na mobitelu ili komad odjeće. Neke od nas jednostavno nestanu i brzo budu zaboravljene. One koje ostaju tješe se kako se sigurno negdje provode, udale se za bogataša i javit će se sa medenog mjeseca. Tješimo se jer znamo kako je istina nešto drugo. Ne želimo vidjeti svoje kolegice mrtve u nekom jarku prerezanog grla. Ne želimo znati gdje završe kad se ne jave nakon što ih pokupi neko auto tamnih stakala sa trojicom likova kojima ne vidimo lice. Ne vjerujemo kako su negdje zatvorene, raskomadane, prodane i silovane. Vjerujemo u bajke kao i sve djevojke koje su nekad pisale ljubavne pjesmice u roze spomenare. Nekad smo bile djevojčice. Sve do posljednje djevojke i žene na ovoj ulici…
Bile smo nekada nevine. Nevine i nedirnute. Naši obrazi su bili prirodno rumeni od istinske emocije koju smo nosile u sebi a danas se naša lica rumene od jeftinih rumenila u neprirodnim bojama cigle i breskve. Noge su nam drhtale od sreće kad bi vidjele momka koji nam se sviđa a danas drhtimo od hladnoće i mraza dok visoke potpetice odjekuju tamom prepunom čudovišta. Osjećale smo leptire u stomaku kad bi vidjele momke koje volimo a danas u stomaku osjetimo prazninu, bol i nervozu kad muškarci prilaze jer ne znamo nose li nož, pištolj ili nešto treće. Imale smo vjeru u ljubav i u svakom momku vidjele princa na bijelom konju ali sad ti momci voze auta s kojima nas kupe i potom ostave i izbace kad završe s nama. Nema dvorca, nema sretnog kraja i nema bajke. Bile smo nečije kćerke i imale očeve koji su nas pazili kao princeze. Muškarci su nas trebali štiti do kraja života u nekoj kući okruženoj cvijećem i smijehom dječice. Mnoge od nas nikad ne dožive srednju životnu dob jer ih ubije ulica ili netko na ulici. Neke od nas se predoziraju u mračnim prolazima sa kontenjerima i kartonskim kutijama gdje žive beskućnici a onda hitna pomoć pokupi skrhano tijelo nesretnice koja je pustila zadnji dah između kante za smeđe i otvora za kanalizaciju. Jednom sam gledala kako unose moju kolegicu iz druge smjene. Unosili su je u kola hitne pomoći dok je žuta traka okruživala mjesto zločina. Prepoznala sam je po crvenoj perici koju je imala na glavi. Dok su je unosili u kola ta crvena perika od jeftine sintetike je pala na cestu s njene glave i jedan bolničar je samo šutnuo kao da je šugava. Kasnije sam je pokupila jer mi je bilo žao i mirisala je na duhan i jeftin parfem koji je samo podsjećao na Chanel broj 5. Jadnicu je netko prebio i zadobila je unutarnje krvarenje koje nije preživjela. Bile smo uvjerene da svijet poput ovoga ne postoji. Kao djevojke smo sanjale o drugačijoj vrsti muškaraca pored sebe ali to nije naša stvarnost na kraju.
Mnogi od muškaraca koji troše naša tijela imaju prave žene kod kuće. Ja sam mogla biti jedna od tih pravih žena da sam se udala za Darija. Bila bi na toplom i sigurnom dok peglam njegov veš, slažem odjeću i pratim seriju kasno uvečer dok čekam da se vrati iz kafane. Bila bi poslušna žena koja ne pravi scene i sretna je što ima muža koji brine o njoj i djeci kad se vrati svaki dan svojoj kući i izađe navečer da se opusti sa društvom. On bi našao neku kurvu s vremena na vrijeme da se isprazni. Muškarci u braku vole da se isprazne tako to govore nama kurvama kako bi bolje razumjele njihovu dosadu u braku. Muškarci imaju dva lica poput nas žena. Jedno je za društvo, obitelj i kolege na poslu a drugo lice je ono koje pokažu svojoj kurvi nad kojom se prazne. To lice rijetko koja supruga ima priliku zaista vidjeti. Okrutno muško lice koje je koncentrirano samo na vlastiti užitak dok žena ispod njega stenje i boli je. Vole da nam nanose bol više od bilo čega na ovom svijetu. Bol je ono što ih uzbuđuje a ne seks. Osjećaj moći koji dobiju kad plate neku prostitutku nema cijenu. Mogu da rade sve što požele s nama jednom kad nas uvedu u svoj svijet i plate naše tijelo, našu prisutnost i našu ljubav. Muškarci koriste žene a kad s njima završe bace ih svojim psima da ih razderu. Udane gospođe nemaju priliku da to dožive i vide jer nisu nikad bile na ulici. Nisu završile na mjestu jedne kurve i nikad neće vidjeti svog muškarca u tom svjetlu. Muškarci koji imaju kćerke u vlastitoj kući ponašaju se tako prema drugim ženama…
Voljela bi da imam nešto drugo na kraju u svom životu. Da vratim vrijeme i pristanem na drugačije ali kasno je. Dogodilo se previše toga što je promijenilo moj svijet i pogled na život. Ne bi mogla vjerovati nijednom muškarcu i njegovoj ljubavi nakon svega što sam vidjela i doživjela. Ne znam dokad ću ovo moći raditi jer mi je sve teže i teže. Bole me koljena, leđa i prehlađena sam svakim danom sve više. Osjećam kako gubim kilograme i noge su mi sve tanje i tanje dok mi potpetice odjekuju do sljedećeg ćoška na kraju grada ispod jedne od beskrajnih uličnih lampi. Ubit će me jednom jedan od njih svjesna sam toga. Umrijet ću od neke bolesti, upale pluća ili infekcije. Predozirat ću se alkoholom ili tabletama jedne noći i jednostavno zaspati na cesti poput djevojčice sa šibicima iz one bajke. Voljela bi da sam radila drugačije, birala pametnije i odlučila bolje za samu sebe ali nisam. Pogriješila sam na kraju kao i hiljade drugih djevojaka koje dođu u grad sa velikim snovima i željom da grad osvoje. Tako malo djevojaka na kraju uspije u gradu i osvoji svijet. Život je najduži most koji moramo preći i bez daha ostaneš jer taj san o sreći uništi te prije nego ostvari se. Nisam osvojila grad ali jesam na kraju jednu ulicu i ćošak ispod jedne svjetiljke gdje me vide svaku drugu noć kako čekam nekoga pušeći tanke cigarete i očekujući kraj koji nikad neće doći u onom obliku koji sam sanjala kao djevojčica. Nema sretnog kraja. Nema prinčeva i nema dvorca. To ne postoji za ovakve djevojčice jer to nisu dobre djevojčice koje rade sve kako treba i zbog toga smo kažnjene. Mi nismo djevojke, žene, majke, sestre, kćerke i stvarne osobe. Mi smo nešto što se plati, potroši i nakon toga jednostavno baci kao roba za jednokratnu upotrebu i nikad za cijeli život. Mi smo prostitutke i to je naša sudbina na ovom svijetu. Ja sam prostitutka s kraja grada. Kad jednog dana mene ne bude ispod ovog plavog svjetla netko će se možda sjetiti djevojke koja je stajala i čekala nekoga. Netko će možda pomisliti i reći kako sam konačno dočekala da me netko nađe, zagrli i odvede daleko odavde i zauvijek. To je lijepo ali znamo da neće biti istina jer taj dan-
Taj dan ja ću biti mrtva.
Vjerovala sam u ljubav nekad kao mala djevojčica. Bila sam poput svih ostalih djevojaka koje pišu ljubavna pisma svojim simpatijama iz razreda, rezala sam srca iz crvenih papira za Valentinovo i dobivala ruže sa čokoladom ''Volim Te''. Sjećam se tog vremena svoje mladosti kad sam vjerovala da postoji netko za mene. Ljubav se kao ideja rodila još u osnovnoj školi kad su moje ime pisali na školskoj tabli uz obavezan plus sa još nekim dječakom iz razreda. Bilo mi je tako neigodno kad je moja drugarica Marija napisala na velikom odmoru žutom kredom preko cijele table slova moga imena i dodala plus.
Veronika plus Darko.
Sjećam se kad smo se vratili iz školskog dvorišta i kako su se moji drugari i drugarice smijali a Darko se stidljivo smješkao gledajući me ispod obrva kao da je nešto skrivio. Osjećala sam se pomalo neugodno jer mi se Darko zaista sviđao a moja prijateljica je to znala i namjerno napisala velikim slovima moje i njegovo ime. Naravno cijeli razred je uskoro pjevao poznatu pjesmicu o ljubavi sa mojim i Darkovim imenom. Osjećala sam kako mi obrazi gore od srama što svi pjevaju o nama kao o paru ali to je bila prirodna reakcija stida, nelagode, dječje nevinosti koja se miješala sa prvim spoznajama o simpatiji, naklonosti i nečemu nalik na ljubav. Bilo je lijepo biti ta djevojčica u petom razredu osnovne škole. Djevojčica nedirnuta svijetom i tuđim rukama, djevojčica koja se crveni zbog simpatije i koja spušta pogled jer joj gore obrazi od stida i nelagode na nešto tako slatko i bezazleno kao što je dječja igra u osnovnoj školi. Ta djevojčica je mrtva. Veoma brzo je jedna prijateljica dodala pluseve uz moje ime i napisala niz drugih imena dječaka iz razreda pored mog imena. Veronika plus Darko, Marin, Karlo, Matej, Ivan, Milan, Goran, Davor, Igor, Božo, Danijel, Ivo, Teo, Aleksandar, Marko, Josip, Oliver, Silvijo, Vilim, Marin, Rajko, Željko…
Ona je pisala dok su se drugi smijali. Dodavala je plus uz moje ime i pisala niz njihovih imena dok je razred pjevao u glas svaki put kad bi napisala novo ime. Zamišljala sam kao djevojčica da sam odjednom sa svima njima, svi me ljube kao u pjesmici, dodiruju me kako stihovi idu dalje i dalje sve glasnije i glasnije ''Ljubili se grlili se sve do pola dva''. Sjećam se Darkovog pogleda kako me napušta i ostajem sama u razredu dok svi pjevaju o meni i mojim momcima koji se mijenjaju kako ona piše svojom brzom i malom rukom imena svih dječaka u razredu pored moga imena dodajući pluseve i izvodeći pjesmicu svaki put sa drugim imenom nekog od dječaka. Okrenula se i rekla kako sam kurva jer sam sad sa svima njima kao u pjesmici. Znale smo šta je kurva jer su dječaci donosili časopise sa golim ženama koje su listali u školskom kabinetu ili u toaletu. One drske djevojčice su grabile priliku da vide te časopise i listale su s njima gledajući sve te gole žene ismijavajući njihova lica i položaje. Jednom sam pogledala u slike koje su prikazivale ogromne ženske grudi kako ih dodiruju snažni muškarci a žena je djelovala kao da se pati, plače i traži pomoć. Prepala sam se. Suze su navirale iz dubine moga bića sve preko mojih očiju kao vodopad dok su se svi smijali i zadirkivali me i onda je učiteljica ušla i prekinula galamu. Sve je stalo.
To sjećanje me progoni i dan danas kao neka slutnja i kletva davno bačena na mene. Postala sam prostitutka nekoliko godina nakon toga. Kad sam preselila u Zagreb i počela studirati. Nisam nikad slutila da će se tako nešto desiti upravo meni. Nisam došla u grad da prodajem svoje tijelo nego da završim fakultet kao i mnoge druge djevojke koje gradovi jednostavno progutaju, sažvaču a potom ispljunu na cestu. Na hiljade i hiljade djevojaka završi poput mene ali njihova sudbina je uvijek prikazana samo kao jedan maleni fragment postojanja u vremenu i prostoru. Prostitutka je ona žena na ćošku neke ulice, ispod maglovite lampe, stoji kao utvara i čeka dok auta sporo prolaze i jedno se konačno ne zaustavi. Prostitutka ima kratku suknju, mrežaste čarape, obojenu kosu u neku upadnu nijasnu, dugi crveni nokti i jarko namazana usta preko kojih uvlači dim cigarete u toj dubokoj i ledenoj noći. Taj detalj je jedino što opisuje život prostitutke. Jedna scena gdje djevojka poput mene stoji na ledenoj ulici ispod neke ulične svjetiljke dok vjetar raznosi novine i kese a psi lutaju tražeći sklonište od leda i mraza. Moje noge su gole, mrežaste čarape su pukle na dva mjesta ali lakom za nokte sam zalijepila šav i nadam se da će izdržati noć. Čarape prve stradaju kad si prostitutka. Moramo često klečati i onda se poderu. Kleknemo negdje iza neke zgrade ili u prolazu na ledeni beton i obavimo ono za što smo stvorene. Čarape i koljena najčešće prvi stradaju za vrijeme smjene. Moja koljena su već poprimila jednu tvrdu kožu. Imam zadebljanje koje mažem masnim kremama ali uzalud. Koža na tim mjestima je zadebljana, tvrda i nemam osjećaj kao nekad dok dodirujem površinu svojih koljena i mažem ih u nadi da će jednom omekšati ali uzalud. Previše sam klečala u zadnjih pet godina otkad sam završila na cesti i nema smisla da ih mažem jer sam sutradan svakako opet na njima.
Bila sam normalna djevojka nekada. Prva godina studiranja na Filozofskom Fakultetu bila je kao san za mene. Redala sam desetke na svojim ispitima, moj tadašnji momak Dario pružao mi je veliku podršku iako smo živjeli u drugim gradovima. Ja sam iz Vinkovaca doselila u Zagreb vjerujući kako ću tu završiti fakultet i vratiti se natrag kako bi se vjenčali, osnovali obitelj i radili u blizinu njegove obiteljske kuće. Bio je to jednostavan i lagan plan za budućnost i nije bilo razloga da sumnjam u njeno ostvarenje do jednog dana kad sam primila poziv od svoje majke kako je otac iznenada umro.
Taj dan sam završila sa predavanjima i otišla na ispijanje kave na Cvjetnom Trgu. Ptičice su pjevale a miris proljeća je ulazio duboko u pore moga bića dajući mi inspiraciju za sljedeći esej koji sam morala napisati za tri dana. Moje prijateljice su bile divne djevojke sa sličnim ciljevima poput mene u jednostavnom i običnom ljudskom životu. Nitko se nije prostituirao da plati stan, hranu i fakultet. Išla sam na fakultet koji je bio ispunjen ljudima sa riješenim životnim pitanjima. Nikad nisam slutila da će novac predstaviti problem u mom školovanju sve do trenutka kad sam shvatila da je tata umro i da sam ostala sama. Mama nije radila. Nitko nije radio u mojoj obitelji a imala sam mlađeg brata i sestru u osnovnoj školi. Tata je bio vrijedan radnik, vodio je vlastitu automehaničarsku radnju i jednog dana je jednostavno pao sa kliještima u ruci ispod novog mercedesa. Smrt je bila trenutačna. Naravno da mi nije postalo odmah jasno kolike posljedice će to imati na cijeli moj život jer sam bila u šoku i prevelikoj tuzi nakon njegove smrti. Nisam razmišljala o tome kako sam izgubila osim oca i svu svoju financijsku sigurnost. Tri dana nakon njegove sahrane sam sjela s mamom u kuhinji i pitala je kako ćemo dalje? Ona je rekla da ne zna. Gledala je blijedo ispred sebe kao da me nema. Ta žena je bila tako daleka, odsutna i nedostižna za mene dok se kafa na stolu hladila kao i sve moje emocije prema njoj i životu koji sam upravo otkrila. Otkrila sam u tom trenutku da sam potpuno sama. Ona nije znala kako ćemo dalje. Sjedila je zauzeta vlastitim bolom bez odgovora za mene kako da nastavim sa 19 godina u jednom velikom gradu bez financijske podrške, oca koji me podržavao u mom studiranju i želji da postanem netko i nešto. Promatrala sam njeno lice i prazan pogled znajući da ona nema odgovor za mene. Nema novca. Kratko je rekla kako sam sad punoljetna i da ima još dvoje djece na grbači. Sporo je srknula gutljaj kafe i nastavila piljiti u prazno. U meni se rodila nemoć koju nikad prije nisam osjetila sa bijesom i očajem koji su ledili svaki atom moga bića pretvarajući u led sve moje emocije prema toj ženi koju sam zvala majkom. Bila je preslaba u tom trenutku i ostala sam sama.
Drugi na redu bio je moj tadašnji momak Dario. Vjerovala sam kako će me utješiti, pomoći mi u ovoj situaciji nekako ali sve što sam dobila je bilo pitanje od njega ''Kad ćeš se vratiti?''. Stajali smo u voćnjaku ispod procvjetalih grana behara i trešnje dok su ptičice veselo cvrkutale a tatina smrtovnica bila zalijepljena za stub pored ograde. Gledala sam u tu smrtovnicu kao u dokaz kraja jednog života. Dario je bio iza mene kad je prišao s tim pitanjem kao da izgovara pobjedonosno na neki način tu rečenicu. Vratit ću se. Bio je siguran u to da neću nastaviti sa školovanjem i kako sam sada spremna za udaju, sigurnu starost i rađanje njegove djece koju ću odgajati na toplom i sigurnom daleko u Vinkovcima od svjetala velegrada i opasnih ulica gdje mlade djevojke nestaju i guta ih mrak. Vidio me već ututkanu, sigurnu i pored šporeta kako kuham dječici i njegovoj mami tople obroke i mijenjam pelene djeci koju će mi napraviti u godinama koje slijede. Osjetila sam pobjedu u njegovom glasu dok me pitao kad ću se vratiti.
Nikad.
Rekla sam nikad. Tu je bio naš zadnji susret. Moj posljednji put da budem u svom domu, pored brata i sestre i tužne majke. Vratila sam se istu noć nakon toga u Zagreb. Istu noć sam izašla iz autobusa i prešla preko svog ponosa kad sam prihvatila ponudu jednog muškarca koji mi se duže vrijeme udvarao i ponudio novac u zamjenu za seks jer sam studirala. To je bio početak mog kraja. Vjerovala sam kako ću to uraditi samo jednom da platim režije, hranu i ispit. Dobila sam mnogo novca taj prvi put. Vjerovala sam da će se svijet srušiti kad uzmem novac za seks i kako će me svi gledati drugačije. U meni je gorila sramota, nelagoda i stid pomiješana sa očajem i željom da uspijem u ovom gradu. Mislila sam da ću znati naći način kako da sve to dovedem u red. Mislila sam da ću biti pametnija od ostalih koje danas viđam po ulici gdje šećem svaku noć. Sve su iste. Praznog pogleda hodaju sa cigaretama u ruci grijući se kraj vatre koja gori u čeličnim bačvama ispod mosta. Tanke noge umotane u sjajne čarapice i lakirane štikle odjekuju mračnim ulicama gdje se zavlače tamni likovi s kapuljačama, auta sa crnim staklima i momci u grupama. Hodamo po cijelu noć gore dolje čekajući da naiđe netko i odvede nas odatle. Tanke noge u čarapama sa cirkonima i mrežicama hodaju gore dolje nadajući se da će naići netko i odvesti nas daleko, daleko od svega toga jednom i zauvijek.
To se nikad ne dešava.
Naše noge se nađu raširene negdje u autima, motelskim sobama ili parkovima. Ponekad nas odvedu u neke vikendice gdje se trojica ili četvorica mijenjaju na nama dok prazno gledamo u plafon. Nemamo sjaj u očima. Kad ne klečim onda širim noge. Vene su mi se proširile za ovih pet godina i bole me kosti. Izgubila sam apetit i smršala nekoliko kilograma nakon što sam jedne noći bila prisiljena da gutam trojici zaredom. Te noći sam povratila nekoliko puta a potom se povraćanje nastavilo automatski dok nisam počela da redovno povraćam, gubim kilograme i sjaj u svojim očima. Nisam slutila da će moj put prema ulici biti tako brz. Na početku sam imala samo jednog gospodina koji je plaćao moj stan i hranu ali on me preporučio svom prijatelju i tako je lavina krenula. Na početku sam vjerovala kako će svijet stati kad uzmem novac za ono što zovemo ljubav. Nije svijet stao taj dan. Nisam se raspala od sramote i nitko ništa nije vidio na meni kad sam došla na fakultet. Nisam bila drugačija na početku i vjerovala sam kako se to nikad neće vidjeti na meni. Pogriješila sam.
Sa drugom mušterijom, trećom i četvrtom zavoljela sam novac. Novac je sad stizao u velikim količinama i nisam učila dovoljno kao nekada. Bilo je lako platiti stan za jednu noć, osigurati sebi kozmetičke tretmane, frizuru, kupovinu svega i svačega pa čak sam slala i majci novac jedno vrijeme. Pitala me je odakle mi. Nisam odgovarala a onda je jednog dana koverta sa novcem vraćena. Nije ništa pisalo i vjerovala sam da je zabuna. Poslala sam opet i koverta je ponovo vraćena. Zvala sam je ali moja majka je tada spustila slušalicu. Znala je. Bila je dovoljno pametna da shvati šta radim. Naš odnos se raspao munjevitom brzinom i uskoro sam zaista shvatila kako sam ostala sama. Moja cimerica je nakon nekoliko mjeseci uvidjela čime se bavim i promijenila svoje ponašanje prema meni. Odselila se veoma brzo nakon što je našla moju crnu knjižicu sa brojevima telefona brojnih muškaraca i drugi telefon koji sam koristila za posao. Nisam se iznenadila njenoj reakciji. Ostala sam sama u tom stanu i mogla sam sada dovoditi muškarce u kuću i zarađivati još više. Negdje u dubini svoje duše znala sam da nešto nije kako treba. Sjećala sam se sebe kao djevojčice koja je zaista vjerovala u ljubav. Ne mogu odrediti trenutak u kojem sam postala prostitutka. Kad vratim sjećanja čini se da je sve bilo poput neke lavine koja se zakotrljala nakon očeve smrti. On me napustio. Prvi muškarac mog života je otišao i ostavio me samu. Bila sam prepuštena sama sebi nakon što je tata umro. Majka nikad nije bila moja podrška. Hladna, distancirana i drska žena nije imala nijednu riječ utjehe ili rješenje za mene kad je tata umro. Posvetila se mlađoj djeci a meni rekla da se snađem. Snašla sam se.
Bilo je komentara koje sam čula od svojih nekadašnjih prijateljica sa fakulteta kako sam mogla čistiti negdje a ne kurvati se. Plaća čistačice ne može platiti ispite i godinu na fakultetu. Ispočetka sam se tješila kako spavam sa svim tim muškarcima da platim faks. Nakon što sam počela ozbiljno zarađivati na svom tijelu fakultet sam zanemarila i počela rekreativno da uzimam droge kako bi se opustila za vrijeme smjene. Ponekad bi povukla crtu bijelog ili popila nekoliko jakih tableta uz votku da me omame i otupe dok svi ti muškarci ulaze u mene i pljuju me u lice.
Fakultet je zaboravljen, prijateljice se više nisu javljale na telefon i izbačena sam iz stana jedne noći nakon što je gazda saznao šta radim u njegovoj kući. Nisam se raspravljala jer sam odmah našla drugi stan i krenula iznova vjerujući da nikad ništa neće proći. Nakon jednog perioda intenzivne zarade, bogatih mušterija koje su me zvale u hotelske sobe i častile skupim drogama, poklonima i stvarima nastupilo je nešto čemu se nisam nadala. Bilo je gotovo. Pozivi su počeli biti sve rjeđi, mušterije su me pitale imam li neku prijateljicu da je preporučim, nešto mlađe i slađe i to je bio jedan od prvih znakova da je moje vrijeme zarade i moći počelo da prolazi. Krug koji sam napravila sa svim tim muškarcima koji plaćaju prostitutke se smanjio, potrošio i bila sam provaljena roba u gradu. Njeno vrijeme je prošlo komentirali su nakon dvije godine kad sam se počela ponavljati u krugovima bogatih i uspješnih muškaraca koji su bili gladni svježeg mesa. Jedan je rekao da sam razvaljena, drugi kako sam potrošena a treći da nisam više ni za popišati. To govore muškarci o ženama koje plaćaju. Potrošene, spaljene, izgorene, spržene, gotove…
Nisam vjerovala da će moje vrijeme tako brzo proći a još manje da će novac koji sam zaradila za to vrijeme tako brzo nestati iz mojih ruku. Morala sam naći manji stan, preselila sam se na rub grada u naselje koje mi se nije sviđalo jer više nisam imala posla kao nekada da za jednu noć osiguram život za cijeli mjesec. Troškovi mog života su bili veliki. Naučila sam brzo trošiti novac. Prostitutke vole trošiti zarađeni novac na sebe. Trošimo na gluposti samo zato da se osjećamo lakše nakon što sve prođe. Trošila sam novac vjerujući kako nikad neću potrošiti muškarce koji troše mene. Nisam računala na vrijeme i kako dolaze mlađe i slađe djevojke koje će me izgurati iz hotela prve klase direktno na ulicu. Pozivi su postali toliko rijetki da sam provjeravala telefon po nekoliko puta i mijenjala broj pa slala poruke svojim mušterijama kako sam smanjila cijenu ovaj mjesec. Nudila sam u SMS porukama usluge pušenja, gutanja, lizanja, analnog, vaginalnog i svakog ostalog seksa uz bonus koji sami odaberu sa veoma niskim akcijskim cijenama ali nitko mi više nije odgovarao. Nekad se nisam mogla obraniti od poziva a sad ja zovem njih i nitko me neće.
Imala sam 25 godina kad sam izašla na ulicu prvi put. Tu noć sam morala zaraditi za kiriju. Nisam imala više novca u kući a tri mušterije su me izradile. Nikad nisam vjerovala da ću završiti istinski na ulici, ispod neke lampe, čekati da naiđe neki muškarac ili više njih. Kad sam stala pred ogledalo i zaista se pogledala po prvi put bilo mi je jasno zašto više nemam mušterije prve klase. Lice mi je bilo umorno, koža bez sjaja, kosa je bila zapuštena a zubi žuti od konzumacije droga, duhana i kafe. Bila sam potrošena. Imala sam samo 25 godina kad sam shvatila kako su me potrošili svi ti muškarci koji su me plaćali. Oni su trošili mene a ja njihov novac i sad smo svi potrošeni. Potrošena sam ja i potrošen je njihov novac ali oni i dalje nalaze djevojke poput mene nekada i rade im sve što su meni.
Moje vrijeme je prošlo.
Sjećam se ledenog zraka te noći kad sam konačno izašla na ulicu u deset sati navečer. Obukla sam kožnu mini suknju, tanke crne čipkane čarape i lakirane crvene štikle. Namazala sam usta crvenim karminom koja sam iscrtala van rubova usana kao prava kurva i stavila plavu periku. Nosila sam bundu od pravog krzna koju mi je nekad kupio jedan bogati talijan koji je bio na poslovnom putu u Zagreb. Mirisala sam poput neke drolje jer to muškarci vole. Koristila sam jake parfeme koje bi potom miješala na sebi da dobijem taj teški, opori miris bluda, seksa i jeftinoće koji uzbuđuje muškarce kad vide ženu na ulici. Moj miris je vodio na grijeh. Šetala sam ulicom kao da idem negdje. Momci su mi zviždali, poneki prolaznik bi nešto dobacio, žene su skretale pogled dok sam koračala pravo i ponosno na kraj ceste gdje se skupljaju žene poput mene. Bilo me je strah ali nisam imala izbora. Nadala sam se samo da će netko naići prije nego me neka od drugih kurvi zatekne i prebije što joj uzimam posao. Imala sa sreće jer je brzo ispred mene zastao auto sa debelim čovjekom iza volana koji je samo pitao-Koliko?
Razumjeli smo se i brzo sam bila na koljenima iza prvog ćoška. Bilo je tako hladno da sam drhtala cijelim svojim bićem dok mi je lagano stavljao u usta svoj mlitavi organ. 'Gledaj me u oči' rekao je i pogledala sam. Dobra cura tepao mi je dok je držao svoju debelu ruku na mojoj plavoj sintetičkoj kosi. Osjećala sam kako se zrnca pijeska zabijaju u moja koljena kroz čipkane čarape i nanose mi bol. Iz kanalizacijskih otvora je izbijala para na plavom svjetlu uličnih lampi a u daljini su se čuli zvukovi turbofolk hitova iz jurećih bijesnih auta. Smrdio je. Ovaj čovjek nije bio kao moje prve mušterije uglađen, zgodan i sa finim manirima prema ženama. Debela spodoba sa tamnim očima spuštenih kapaka je gledala u mene dok sam klečala kao prava kurva i govorio mi da sam dobra kuja, prava drolja, fuksa, kurva i da me treba samo dobro izjebati. Pitao me 'Voliš li ga' dok sam klečala i samo sam mogla poslušno mumlati dok su se mlazovi njegove vrele tekućine izlijevali u moje obraze a tad je rekao 'Gutaj kurvo' i morala sam progutati kako bi zaradila taj novac. Tražio je gutanje.
Na ulici je sve drugačije. Komad si mesa koji se pokupi i negdje odvede. Nema hotela, poklona i cvijeća. Nema dolazaka pred zgradu u skupim autima, šofera koji te vraćaju kad noć završi, nema bakšiša od nekoliko stotina eura. Sve se zna. Na ulici nema prave zarade nego samo preživljavanje. Neke od nas rade samo za hranu, dopunu na mobitelu ili komad odjeće. Neke od nas jednostavno nestanu i brzo budu zaboravljene. One koje ostaju tješe se kako se sigurno negdje provode, udale se za bogataša i javit će se sa medenog mjeseca. Tješimo se jer znamo kako je istina nešto drugo. Ne želimo vidjeti svoje kolegice mrtve u nekom jarku prerezanog grla. Ne želimo znati gdje završe kad se ne jave nakon što ih pokupi neko auto tamnih stakala sa trojicom likova kojima ne vidimo lice. Ne vjerujemo kako su negdje zatvorene, raskomadane, prodane i silovane. Vjerujemo u bajke kao i sve djevojke koje su nekad pisale ljubavne pjesmice u roze spomenare. Nekad smo bile djevojčice. Sve do posljednje djevojke i žene na ovoj ulici…
Bile smo nekada nevine. Nevine i nedirnute. Naši obrazi su bili prirodno rumeni od istinske emocije koju smo nosile u sebi a danas se naša lica rumene od jeftinih rumenila u neprirodnim bojama cigle i breskve. Noge su nam drhtale od sreće kad bi vidjele momka koji nam se sviđa a danas drhtimo od hladnoće i mraza dok visoke potpetice odjekuju tamom prepunom čudovišta. Osjećale smo leptire u stomaku kad bi vidjele momke koje volimo a danas u stomaku osjetimo prazninu, bol i nervozu kad muškarci prilaze jer ne znamo nose li nož, pištolj ili nešto treće. Imale smo vjeru u ljubav i u svakom momku vidjele princa na bijelom konju ali sad ti momci voze auta s kojima nas kupe i potom ostave i izbace kad završe s nama. Nema dvorca, nema sretnog kraja i nema bajke. Bile smo nečije kćerke i imale očeve koji su nas pazili kao princeze. Muškarci su nas trebali štiti do kraja života u nekoj kući okruženoj cvijećem i smijehom dječice. Mnoge od nas nikad ne dožive srednju životnu dob jer ih ubije ulica ili netko na ulici. Neke od nas se predoziraju u mračnim prolazima sa kontenjerima i kartonskim kutijama gdje žive beskućnici a onda hitna pomoć pokupi skrhano tijelo nesretnice koja je pustila zadnji dah između kante za smeđe i otvora za kanalizaciju. Jednom sam gledala kako unose moju kolegicu iz druge smjene. Unosili su je u kola hitne pomoći dok je žuta traka okruživala mjesto zločina. Prepoznala sam je po crvenoj perici koju je imala na glavi. Dok su je unosili u kola ta crvena perika od jeftine sintetike je pala na cestu s njene glave i jedan bolničar je samo šutnuo kao da je šugava. Kasnije sam je pokupila jer mi je bilo žao i mirisala je na duhan i jeftin parfem koji je samo podsjećao na Chanel broj 5. Jadnicu je netko prebio i zadobila je unutarnje krvarenje koje nije preživjela. Bile smo uvjerene da svijet poput ovoga ne postoji. Kao djevojke smo sanjale o drugačijoj vrsti muškaraca pored sebe ali to nije naša stvarnost na kraju.
Mnogi od muškaraca koji troše naša tijela imaju prave žene kod kuće. Ja sam mogla biti jedna od tih pravih žena da sam se udala za Darija. Bila bi na toplom i sigurnom dok peglam njegov veš, slažem odjeću i pratim seriju kasno uvečer dok čekam da se vrati iz kafane. Bila bi poslušna žena koja ne pravi scene i sretna je što ima muža koji brine o njoj i djeci kad se vrati svaki dan svojoj kući i izađe navečer da se opusti sa društvom. On bi našao neku kurvu s vremena na vrijeme da se isprazni. Muškarci u braku vole da se isprazne tako to govore nama kurvama kako bi bolje razumjele njihovu dosadu u braku. Muškarci imaju dva lica poput nas žena. Jedno je za društvo, obitelj i kolege na poslu a drugo lice je ono koje pokažu svojoj kurvi nad kojom se prazne. To lice rijetko koja supruga ima priliku zaista vidjeti. Okrutno muško lice koje je koncentrirano samo na vlastiti užitak dok žena ispod njega stenje i boli je. Vole da nam nanose bol više od bilo čega na ovom svijetu. Bol je ono što ih uzbuđuje a ne seks. Osjećaj moći koji dobiju kad plate neku prostitutku nema cijenu. Mogu da rade sve što požele s nama jednom kad nas uvedu u svoj svijet i plate naše tijelo, našu prisutnost i našu ljubav. Muškarci koriste žene a kad s njima završe bace ih svojim psima da ih razderu. Udane gospođe nemaju priliku da to dožive i vide jer nisu nikad bile na ulici. Nisu završile na mjestu jedne kurve i nikad neće vidjeti svog muškarca u tom svjetlu. Muškarci koji imaju kćerke u vlastitoj kući ponašaju se tako prema drugim ženama…
Voljela bi da imam nešto drugo na kraju u svom životu. Da vratim vrijeme i pristanem na drugačije ali kasno je. Dogodilo se previše toga što je promijenilo moj svijet i pogled na život. Ne bi mogla vjerovati nijednom muškarcu i njegovoj ljubavi nakon svega što sam vidjela i doživjela. Ne znam dokad ću ovo moći raditi jer mi je sve teže i teže. Bole me koljena, leđa i prehlađena sam svakim danom sve više. Osjećam kako gubim kilograme i noge su mi sve tanje i tanje dok mi potpetice odjekuju do sljedećeg ćoška na kraju grada ispod jedne od beskrajnih uličnih lampi. Ubit će me jednom jedan od njih svjesna sam toga. Umrijet ću od neke bolesti, upale pluća ili infekcije. Predozirat ću se alkoholom ili tabletama jedne noći i jednostavno zaspati na cesti poput djevojčice sa šibicima iz one bajke. Voljela bi da sam radila drugačije, birala pametnije i odlučila bolje za samu sebe ali nisam. Pogriješila sam na kraju kao i hiljade drugih djevojaka koje dođu u grad sa velikim snovima i željom da grad osvoje. Tako malo djevojaka na kraju uspije u gradu i osvoji svijet. Život je najduži most koji moramo preći i bez daha ostaneš jer taj san o sreći uništi te prije nego ostvari se. Nisam osvojila grad ali jesam na kraju jednu ulicu i ćošak ispod jedne svjetiljke gdje me vide svaku drugu noć kako čekam nekoga pušeći tanke cigarete i očekujući kraj koji nikad neće doći u onom obliku koji sam sanjala kao djevojčica. Nema sretnog kraja. Nema prinčeva i nema dvorca. To ne postoji za ovakve djevojčice jer to nisu dobre djevojčice koje rade sve kako treba i zbog toga smo kažnjene. Mi nismo djevojke, žene, majke, sestre, kćerke i stvarne osobe. Mi smo nešto što se plati, potroši i nakon toga jednostavno baci kao roba za jednokratnu upotrebu i nikad za cijeli život. Mi smo prostitutke i to je naša sudbina na ovom svijetu. Ja sam prostitutka s kraja grada. Kad jednog dana mene ne bude ispod ovog plavog svjetla netko će se možda sjetiti djevojke koja je stajala i čekala nekoga. Netko će možda pomisliti i reći kako sam konačno dočekala da me netko nađe, zagrli i odvede daleko odavde i zauvijek. To je lijepo ali znamo da neće biti istina jer taj dan-
Taj dan ja ću biti mrtva.