Proslost kao opomena

     Samo da izuzmemo situaciju u kojoj se trenutno nalazimo i pogledamo u istoriju. Dacu sebi za pravo, da sabirajuci utiske, nakupljene iz knjiga i prica starijih ljudi koji su prosli kroz sve to, dam jednu istinu koja se neotudjivo veze sa svim narodima iz bivse Jugoslavije. Ta istina, sazeta i nacinjena kao opomena, vise nego kao cinjenica, podseca sve nas da bratstvo i jedinstvo, usadjeni u same temelje jugoslovenske nacije i na ideju koja se nazivala Ilirskom, a zapravo nije bila nista drugo nego iskra koja, zapaljena medju sabracom zeljnom slobode i zivota u vlastitoj, bratskoj drzavi, je gorila pocetkom XX vijeka i davala duh i snagu, prvo u borbi za oslobodjenje, a zatim i u borbi za jedinstvo. Ono sto je nosila ta ideja zapravo je bio snazan vetar u ledja svim nasim narodima i narodnostima koji su dugo ziveli odvojeni i zavadjeni medjusobno. Naravno, kao i uvek, ideja ma koliko bila sjajna, uvek biva razvucena, rasturena, cak i otudjena od samog vlasnika i kao takva godinama narusena. Pocetak XX veka, a zatim i period izmedju 1945. i 1990. predstavlja dve utopije, rodjenje i sanjane u dusama napacenih juznih Slovena, koje su, nakon sto su ugledale svetlost dana, dozivele i da budu urusene iznutra, od strane onih koji su je i sanjali. 
    Na stranu lose reci za politicare, kraljeve, veleposjednike, strane uticaje i tako dalje. Nisu oni uzimali puske i pucali, nisu oni bili ti koji su trebali cuvati plamen drzave. Bosna, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Slovenija, Kosovo, Crna Gora, Republika Srpska sve su zapravo samo parcici jedne velike slagalice. I svi ti narodi moraju biti svjesni, moraju znati, moraju vrednovati, cuvati, njegovati, paziti i zajednickim snagama braniti cjelovitost te slagalice, kao i pospjesivati njen napredak. Mi smo, pak, sa druge strane, dozvolili da budemo usisani u kovitlac istorije i unisteni. I to ne jedanput, vec dva puta – u periodu izmedju dva rata i u periodu do 1991. godine. Oba puta, nije kriv niko drugi, do mi sami. Mi smo dopustili sebi da temelje postavimo na krivim nogama, a onda i da gradimo kucu na tim temeljima. Niko, nikada, nije se usudio da svojski zapne i izrova te temlje i da digne nove, a na njima velelepnu kucu – dom za sve juznoslovene i njihove sugradjane. Dom u kojem bi bratstvo i jednistvo, te dvije zvijezde vodilje Jugoslovenstva, ziveli i bili lekcija svijetu, umjesto sto on djeli lekcije nama. Dopustamo da svijet, koji je svoje lice pokazao, varvarskim napadom 1999. godine, uci nas humanosti, ljudskosti i idealima koji ne samo da su dio duha naseg naroda, vec se i prozimaju kroz krv nasih predaka i kroz nase narodno predanje. Cojstvo i junastvo, dva pojma koja je Marko Miljanov najbolje objansio, upravo su dio te tradicije, koju nose nasi narodi i koji pretstavlja krunski dokaz onog ljudskog i casnog u nama. Izokrenuti ruglu i poducavani svojim idealima, sada, djelujemo kao gomila genija zahvacenih alchajmerovom bolescu koji i pored sveg svoj predjasnjeg rada, sada genijalnost koriste uz prilicno ogranicavajuce okolnosti, na koje ne mogu uticati. 
    Dozvolicu jos jednu napomenu, pre nego sto zavrsim. Udaljivsi nas jedne od drugih, ostavljeni smo sami sebi u ovom trusnom, ratnom podrucju. Ovaj Balkan kao da postoji samo da se na njemu pise istorija, a mi smo tom istom istorijom predodredjeni da gutamo gorke pilule desavanja. Kao sto Njegos rece:”Kuku zemlji kuda prodje vojska!” tako smo i mi prokleti od pamtiveka do danas i od danas do sutra, da sve velike vojske gaze ovom zemljom. I ne cudi sto je pesnikinja sa ovih prostora dodala reci bajka, mada sasvim opravdano, pojam krvavi, jer kod nas bajke i jesu takve – krvave i bolne. 
    U istoriji, smenom vlasnika Balkana, na gubitku smo bili jednio mi, oni koji su tu bili, a nikada nisu polagali pravo da ovu grudu slobodno nazovu svojom i ne plase se prijetnje. Opet ono isto – pobednici pisu istoriju. Mi to, nazalost, nismo. 
L.B. 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije