Kroz sarajevsku izmaglicu naziru se sunčevi zraci. Vidim to bacajući iz kreveta pogled kroz prozor. Dan je čini mi se 13. dan u mjesecu decembru, proljeće po kalendaru jednog našeg, pomalo zaboravljenog, pjesnika. Mislim da možete pretpostaviti kako ono, dok podignute ruke stoji iza barikade, izgleda.
Elem, svake godine u ovo godišnje doba, na ovaj datum obično, posjećujem jedno mjesto… Sad kada sam već počeo da vam pričam o svojim starim navikama koje sve više, kako godine prolaze, prerastaju u običaje dužan sam da krenem ispočetka, a kako bismo u konačnici došli do kraja.
Te turbulentne i revolucionarne 1968. godine, dana prvog u mjesecu januaru, napunio sam 19 godina i bio sam student prve godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, tada veoma mlade, samo pet godina od mene starije ustanove, te nisam mogao ni sanjati da ću za nepunih pola godine biti sudionik događaja koji će obilježiti živote moje i nadolazećih generacija, ali da će jedan drugi događaj, od mog rođendana udaljen 11 mjeseci i 12 dana, iz te godine ostaviti znatniji i teži pečat u knjizi mog života. Iako biste možda voljeli čutiti moju ispovijest vezanu za revolucionarne događaje iz 68. to nije tema mog današnjeg izlaganja, ona je ipak nešto sentimentalnija, nježnija, a u konačnici mnogo tragičnija i vezana je za ovaj drugi događaj.
Studirala je skupa sa mnom, u generaciji, Tamara B., djevojka koja je osmijeh nosila kao najljepšu bisernu ogrlicu, a u čijim očima sam mogao vidjeti neka, do tada neviđena, prostranstva. Ne moram vam posebno naglašavati da je ona postala moja prva ljubav.
Znate već kako to ide u tim godinama, fakultet, raja, izlasci, korzo sretali smo se na svim mjestima značajnijim za društveni život, ali dugo nisam smogao snage da reagujem i priđem joj, bio sam pomalo skeptičan, držao sam da nisam pravi čovjek za nju.
Nizale su se tako sedmice, prođe i koji mjesec, pa i pola godine, ali nisam mogao više čekati. Sreo sam je u prolazu u ulici Vase Miskina, na svojevrsnom sarajevskom korzu. Sjedila je u bašti jednog ondašnjeg kafića i tek tada sam primijetio da se i ona osvrnula na moju pojavu. Nisam znao šta da radim, nakon nekih par desetaka koraka drugovi su me ohrabrivali da se vratim nazad i priđem joj, kao „pravo muško“. Ali, ja to nisam želio, ne zato što nisam imao hrabrosti, pola godine je sasvim dovoljno da se stekne izvjesna hrabrost, nego zato što sam želio da to ipak bude malo profinjenije. Zato sam smislio drugi plan, koji sam saopštio i svojim drugovima, a koji su, za divno čudo, rekli da im se sviđa, te da je bolji od njihovog.
Znao sam da ona stanuje negdje na Marijin Dvoru te se to, pod pretpostavkom da će kući Titovom ulicom, savršeno podudaralo sa mojoj planiranom rutom kretanja, pošto sam ja stanovao u ulici Sutjeska. Plan je bio da iz prikrajka upratim kad će Tamara kući, te da se trčeći premjestim na planiranu lokaciju, a koja je ulaz ispred tadašnjeg kina „Sutjeska“. Da vam sad ne pričam detalje koji s tiču dosadnog čekanja, uglavnom ono je uspjelo, te sam se ja brzinom svjetlosti premjestio na pomenutu lokaciju.
Čekao sam tako već neko vrijeme, ako nisam i više od 15 minuta, bio sam se već odvažio da, razočaran, krenem ka kući, ali pogled na desnu stranu u tom trenutku mi je pružio prizor koji je uveseljavao moju dušu. Pored spomenika Vječne vatre, gordo i ponosno uzdignute glave, koračala je Tamara B. Što se više približavala to sam ja bio uzbuđeniji, mislim da sam unutar sebe gorio kao Vječna vatra, te da sam u tom momentu ličio na taj spomenik onoliko koliko je moguće da čovjek na njega liči. Ali eto, u treptaju oka bila je tu, skoro pa ispred mene, tako da sam morao biti odvažan ovoga puta.
Samo sam sišao na pločnik pored nje, te nisam ni stigao izdeklamovati ono što sam već pola godine pripremao, a ona je već preuzela inicijativu na taj način što je prva započela razgovor i time mi nezamislivo pomogla. Oslovila me imenom, na šta sam se zaledio jer prije par minuta nisam mogao vjerovati da me ona, Tamara B., uopće primijetila, a kamo li da zna moje ime. Nakon moje početne zbunjenosti i njenog oslovljavanja prvo sljedeće što sam čuo, a što je ona izgovorila, odnosilo se na to kako već neko vrijeme razmišlja o načinu na koji bi mi prišla, te kako je, evo slučajnost htjela da se baš danas neplanirano sretnemo i da ona ispuni svoju želju. Nikada joj nisam rekao da je ta slučajnost koja je htjela da se sretnemo eto tu, u Titovoj, bila pomno isplanirana.
Krenuli smo potom dole niz ulicu, a onda, u momentu kada smo došli do Velikog Parka, povukla me za ruku u sjenku jednog grma iza kojeg se nalazila klupa. Bili smo savršeno zaklonjeni od pogleda, tada veoma znatiželjnih, prolaznika. Bio sam nijem, ali po pitanju poljupca, eh tu nisam oklijevao. Bio je to moj prvi poljubac sa posljednjom ženom u mom životu. Cijeloga života, od famoznog stvarno proljetnog poljupca na famoznoj klupi ona je unosila proljeće u moj život, neovisno o stvarnom godišnjem dobu. Nije vam, dragi moji, do sada poznat jedan veoma bitan detalj, a u koji ću vas uputiti. Na istoj toj klupi, klupi našeg prvog poljupca i životnog proljeća, Tamara B. napustila je mene i ovaj svijet, bilo je to 13.decembra 2008.godine. Ne idem više tamo, ni onako slučajno ne zalutam, sem 13. u decembru. Tada je gledam kako podignute ruke stoji s druge strane barikade i maše mi.