Koliko godina još treba da prodje da bi u ovoj, našoj lijepoj, Bosni i Hercegovini, ljudi konačno shvatili da u današnjoj političkoj situaciji su postali taoci jedne demagogije i laži koja već decenijama, dan za danom, mori ovu našu zemlju i vodi je sve dublje u propast.
Sitni lični interesi odredjenih političkih struktura, čija je jedina želja materijalno bogaćenje, a sve u ime ovog ili onog naroda, postao je modus vivendi, bolje reći savršeno normalan i, nažalost, opšteprihvatljiv pristup k politici. A „narodi“ to shvataju na taj način, da dobro je i tako, samo neka je „naš“. Politika kao takva se svela na zaštitu nacionalnih interesa, i borbu za dominaciju istih.
Medjutim koji su to nacionalni interesi BiH?
U tome i ještě najveći kamen spoticanja na ovim prostorima i zasigurno će još dugo biti… Samim tim, što u svojoj suštini ljudi ne shvaćaju razliku izmedju naroda i nacije, te definicije nacije kao takve. Govoreći o nacionalnim interesima još iz srednjeg vijeka, a to je da i „hrvatski“ i „srpski“ narod svojataju srednjovjekovnu bosansku kraljevinu, dovodi se pitanje nacije do absurda, budući da nacije nastaju pojavom kapitalizma, odnosno nastankom gradjanske države. A da absurd bude još veći, jedan od glavnih principa je bilo načelo jezika, naravno izmedju ostalih, a vjerska pripadnost je bila apsolutno irelevantna u većini slučajeva. Naime, Njemac ste, pa bili vi katolik ili protestant. Niko danas ne može osporiti Amerikancima njihovu nacionalnost, a ta u Srednjem vijeku, zasigurno nije niti postojala. A mogao bih tako nabrajati u nedogled, preko Australije, Novog Zelanda, pa do toga da u današnjoj Francuskoj, ili Velikoj Britaniji mnogi ljudi pripadnici raznih rasa se osjećaju Francuzima ili Englezima, a u svojoj suštini, ništa drugo ne mogu ni biti. Medjutim, kada se dovede u pitanje grb i zastava BiH sa srednjovjekovnim simbolima, koji opet imaju najmanje zajedničkog sa muslimanima, onda to ne odgovara ni jednima ni drugima, jer to dokazuje da BiH ima sve osnove za svoju državnost, svoju tradiciju, svoju kulturu i istoriju, svoj raison d'être.
Ipak, u BiH, se većina ljudi osjeća svim drugim, samo ne Bosancima i Hercegovcima. Postavlja se pitanje zašto? Svakako da odgovor ni u kom slučaju ne može biti jednostavan, niti kratak, ali ipak, po mom mišljenju, moguće je napisati barem par osnovnih činjenica.
Jedna od najvažnijih je dominacija Beograda i Zagreba u regionu. Iako je svugdje drugdje u svijetu religija i vjersko opredijeljenje savršeno stvar pojedinca, ovdje to nije slučaj, a zašto? Beograd i Zagreb su svoju regionalnu moć uvijek dokazivali preko i na uštrb BiH. Onaj koji vlada Bosnom, taj vlada regionom, a kako je najlakše zavladati odredjenim područjem, pa na najstariji mogući način: DIVIDE ET IMPERA (što će reći, zavadi, pa vladaj). Na isti način kojim je šačica Engleza vladala ostatkom svijeta, te bila imperijom u kojoj sunce ne zalazi. Na taj način se i uticaj Beograda, odnosno Zagreba mijenjao i u BiH. Nije bez razloga nestala BiH kao cijelina u kraljevini SHS, potom Jugoslaviji, te je bila podijeljena na nekoliko banovina. A za vrijeme NDH, gle sljedećeg absurda, Banja Luka je trebala biti glavnim gradom iste. A najjednostavniji instrument vlasti je religija, te putem nje su se provodili ciljevi Srbije i Hrvatske na ovom području. Budući da je to bio jedini, možda zapravo, najvidljiviji osnov po kojem su se Beograd ili Zagreb mogli povezati sa ovdašnjim stanovništvom, ove ili one vjeroispovijesti. Naime, osim religije, vrlo malo ostalih karakteristika spaja Mostarce sa Varaždinom, ili Banjaluku sa Nišom, recimo... Možemo, takodjer tvrditi da je isti slučaj sa Splitom i Zagrebom, no ipak, kako istorijski, tako i kulturno, ta veza je daleko čvršća, ma koliko to osporavali.
Sljedeća zanimljiva činjenica je pitanje muslimana u ovoj zemlji. I s jedne i s druge strane svojatani i negirani, ali prosto se nisu uklapali u koncept. Pa, iz tog ili onog razloga su bili poturice ili cvijeće, a u svojoj suštini, ništa do samo još jedna od vjerskih zajednica. U tom je bila prihvatljivija hrvatska politika, jer ipak, mora se priznati, bolje je biti cvijeće, nego poturica. Ali s druge strane, i ta politika je bila jasna, jer bez podrške muslimanskog življa, sa brojčanim stanjem „Hrvata“ u BiH, Hrvatska ne bi imala velike šanse da uspije, a ta se politika koristila i početkom ovog rata, samo što je ustaška doktrina u rukama bivših partizana, bila daleko slabija i slaboumnija, jer nikako drugačije se ne može objasniti sukob izmedju „Hrvata“ i muslimana, ali to je već druga priča...
U sastavu SFRJ, se pitanje muslimana riješilo, opet na najgori mogući način, a to je stvaranjem „Muslimana“, jer je to bila jedina neutralna opcija, a prihvatljiva kako za Beograd, tako za Zagreb. A što je još gore, tu politiku, nastavljaju sami pripadnici „Muslimana“, ali ovog puta, nazivajući se „Bošnjacima“. I opet, absurd, bošnjak je za vrijeme Otomanske imperije, tj. Turske, bio pogrdan naziv za ljude sa ovih prostora, a to bez obzira na vjersku pripadnost. Pa tako, i medju Srbima i Hrvatima postoji prezime Bošnjak, koje nema nikakve veze, naravno, sa nacionalnom pripadnošću. Muslimani tražeći sebe, u svojoj suštini, prihvataju indoktrinaciju Istoka i Zapada, dajući mu za pravo nacionalnu podijelu kakvu imamo danas. Ističući sebe kao „štit“ egzistencije BiH, daju si ulogu koju imaju kao prvi medju jednakima u njoj. Što je itekako išlo na ruku ostalima, jer se tu pojavila neravnopravnost u odnosu i pripadnosti BiH. Medjutim, takodjer treba istaknuti da su i „Hrvati“, pa tako i „Srbi“, čast izuzecima, pokazali vrlo malu volju da se bore za svoju BiH, kojoj ravnopravno pripadaju i u kojoj, svakako, imaju svoje mjesto. Ovdje neću ni spominjati pripadnike ostalih naroda, djece iz „mješanih“ brakova (zapravo najubjedljiviji dokaz postojanja bosansko-hercegovačke nacije, upravo zato i toliko osporavane). U bivšoj SFRJ, Tuzla i Banjaluka su bila dva grada sa najvećim brojem „miješanih“ brakova po glavi stanovnika, a gdje je to bratstvo i jedinstvo danas?
I tako, danas imamo „Srbe“ koji kada odu u Beograd su Bosanci, „Hrvate“ koji su u Zagrebu prije svega Hercegovci, te Bošnjake kojima je domovina „majka“ Turska hiljadama kilometara daleko.
Najveća greška, a ujedno i prokletstvo, ove jadne zemlje je to što smo sve drugo, samo ne ono što bi trebali da budemo, Bosanci i Hercegovci, ali prije svega ljudi. Ja se nikako ne mogu osjećati drugačije, i polažem puno pravo na to da budem iz Mejdana, potom Banje Luke, potom iz Krajine, svakako bosanske, dalje iz Bosne i Hercegovine, Balkana, Evrope i na kraju gradjanin svijeta. Niti „Srbi“, niti „Hrvati“ nemaju svoje „rezervne“ države, kako to vole reći odredjeni političari islamske vjeroispovijesti. Ova država ima samo budućnost kao zajednička država jednakih gradjana, ali ni u kom slučaju u kojoj su jedni jednakiji od drugih, odnosno „bosanskiji“. Niko me ne može ubijediti da pravoslavcu ili katoliku, Sarajevo ili Zenica, pripada manje nego nekom muslimanu, a jednako tako da je Banja Luka više pravoslavna, nego muslimanska ili katolička.
Onog trenutka, kada shvatimo da su ljudske vrijednosti i sposobnosti važnije od naših vjerskih opredijeljenja, tada možemo napraviti prvi korak u bolju i svjetliju budućnost. S druge strane, bez ekonomskog prosperiteta, teško se naše duhovno može izdići iznad onog primitivnog, plitkog pogleda čovjeka bez iluzija, budućnosti i nade. Možemo na sav glas tumačiti ljudima poput JFK, nije pitanje šta BiH može učinit za vas, ali šta vi možete učiniti za BiH!
Medjutim, koga to zanima, ljudi su ovdje navikli da nemaju ništa, navikli da sastavljaju kraj s krajem, žive od prvog do prvog i slijepo vjeruju da za njihov očaj i bijedu je kriv onaj „drugi“, ma ko to bio...
Sanjin Bećirbašić,
Prag, 30. 09. 2010
P.S.: budući da drugi sebi daju za pravo da me nazivaju "Bošnjakom", tako si i ja uzimam svoje demokratsko pravo da nazivam druge onako kako ja hoću.
