Za stanovnike Srebrenice juli je najemotivniji mjesec, posebno 11. juli – najteži dan za Bošnjake. I za Srbe juli je rak rana, rana koja jede oba naroda, mnogo i svima je teško, ali svima opet nedostaje „pružena ruka“, poštovanje žrtve – mir sa bolom.
Ove godine juli je došao mnogo ranije a u zraku se osjeti 1992. godina, čak i za one koji ne znaju taj smrad, on se ipak osjeti kao da iz zemlje dolazi.
Nema potrebe vraćati se nazad u Švajcarsku, Sarajevo, Banja Luku, Beograd, Zagreb… svima je to jasno.
Ono što ne možemo i dalje da opemene ovo društvo jeste agresivni govori mrženje kojima smo svakodnevno okovani posebno od juna, pa i ranije kada je retorika političara, raznih udruženja, medija huškala široke mase praznih glava budeće u njima uninanu mržnju koju i mali trzaj lako probudi i vrati u život gdje se ubija, kolje, siluje u ime vjere i naroda, Isusa i Alaha…
To im nije dosta pa i nad grobovima i otkopanim rakama drže govore upakovane u mržnju čiji ceh već platismo a za koji i dalje piju kravatirani majmuni sličnih retorika.
Ista mraka, Bošnjaci i Srbi, vazda slave ono čega se normalan čovjek srami, ali to im pomaže da dalje od nosa ne vide i da iz iste vukojebine ne maknu.
Ako i dalje mile i drage budemo kopali i odavali im poštu uz takve govore nema nam druge nego sami da se zatrpavamo, živi i mrtvi zajedno.
20 godina nakon rata a kao da se ništa nije promjenilo, manje je oružja i marka nije njemačka, Drina je sve skuplja, a nazor se ne umire. A mi, mi smo gori, mraka…
Šta ti misliš o tome, druže.