Zločin! A kazna?
Čitam nedavno kako se Breivik službeno požalio na nečovječne uslove u zatvoru, a sud djelomično prihvatio njegovu žalbu. Ne bi se osoba poput Breivika u zatvoru promijenila i da je osuđena da hiljadu i stotinu godina teške robije. Takva je to japija. Čemu suditi tom i takvom sličnim osvjedočenim zločincima i određivati im kaznu – ukoliko se oni ne osjećaju krivim? Ako se pak osjećaju krivim, onda im kazna i ne treba.
Zašto dakle suditi i presuditi “neodgovornim” idiotima? Jazuk struje.
Zato je bolje pustiti budale kraju… da se poubijaju i crknu među sebi sličnim. Nisu takvi krivi što su psihopate, sociopate, lupeži ili gadovi. Oduvijek su postojali ljudi koji uništavaju druge, parazitiraju i koji se za ništa loše ne osjećaju krivim, a smatraju sebe zaslužnim za sve dobro što se desi.
Sa druge strane, ako se oni koji počine nedjela – ne smatraju odgovornim, ko je odgovoran? Jesam li možda ja odgovoran za današnje stanje i njihova nedjela?
Nedvojbeno djelimično jesam, u odnosu na direktne krivce gotovo da nisam – no svejedno jesam odgovoran.
Ček, ali što baš ja da to prvi kažem? Neka prvo neko drugi pođe od sebe. Ima gorih od mene…
Ima i gorih!
To je taj uobičajeni način rezonovanja svjesnog krivca. Što je breme krivice veće to se otvara veći procijep između potrebe da se pridobije relativni imunitet(ima i gorih) i urođenog osjećaja srama i odgovornosti za vlastite postupke. Kada čovjek upadne u taj svoj procjep, onda postane neodlučan. Tu neodlučnost, taj mali trenutak vješto iskoriste upravo gore navedeni lupeži. Tako će ti lupeži za primjer drugim kolebljivcima – javno osuditi savjesne odn. odgovorne, obilježiti kao izrode i izdajnike. Onda se neodlučni pokoleba i tu se stvar završava. Tako zbog vlastitog kukavičluka i oportunizma, mali krivci postaju direktni saučesnici i taoci velikih lupeža.
A gdje su taoci, tu je Štokholmski sindrom! Pa tako bude da taoci nekako i zavole te svoje otmičare. Kakvi god su – “naši” su, a kakvi su tek oni njihovi!!!
Imajući u vidu sve to, smatram da bandite ne treba silom tjerati da se osjete odgovornim. Sa druge strane, ne može se osporiti sloboda savjesnog pojedinca da se osjeća odgovornim za vlastite greške.
Pritisnut takvim mislima odlučio sam napisati priznanje o vlastitoj krivici.
PRIZNANJE
Časni Sude i narode,
suočen sa saznanjima i neupitnim dokazima priznajem da sam saučesnik u teškom zločinu. Ja sam svojim činjenjem i nečinjenjem omogućio jednoj velikoj, organizovanoj i kriminalnoj grupi obavljanje kriminalnih djelatnosti i izvršavanje najgorih zločina. Zločina protiv zdravlja, zločina protiv dobrobiti djeteta, zločina protiv prirode. Ta kriminalna grupa je prekršila barem 50% paragrafa iz UN deklaracije o pravima čovjeka.
Ljudi, svoje zadnje teško krivično djelo sam izvršio u septembru 2014-e, tako što nisam izašao na izbore. Svojim nedjelom sam tada pomogao jednoj velikoj kriminalnoj grupi da izvrši dugo planiranu organizovanu pljačku. Tu se ne završava moja žalosna sudbina. I da sam tada izašao na izbore i glasao – opet bih bio kriv – jer bi izabrao neku drugu bandu ili tu istu. Svejedno je. Smatram olakšavajućom ukolnosti to da do danas nisam bio svjestan posljedica odn. vlastite odgovornosti.
Ljudi i Sude, iskreno se kajem i zato pišem ovo priznanje.
Dokaza za moju krivicu ne manjka, a neće biti teško i dokazati da je većina izabranih formalno i neformalno povezana i udružena. Nešto preko mindera, nešto preko familija ili partija i parlamenta. Bez sumnje se da i ustanoviti da je sadašnjost i zakoni koji vladaju u društvu direktna posljedica (ne)rada i (ne)sposobnosti udružene grupe – koja navodno to čini u ime svih ljudi. Očigledno je da zbog te udružene zločinačke grupe, stotine ljudi godišnje gube živote, a desetine hiljada ljudi su prinuđene da izbjegnu iz zemlje.
Ovom prilikom priznajem, da ni u periodu 2014-2016. nisam učinio razuman napor da te kriminalce zaustavim u činjenju zlodjela.
Časni Sude, smatram da snosim krivicu i za teške ratne zločine u BiH. Bio sam pacifista i uspio sam se izboriti da ne nosim pušku u ratu. Koja sam ja budala bio. Također sam odgovoran jer nisam učinio razuman napor da se povežem sa ljudima sličnog svjetonazora i direktno se suprotstavim zločincima svih boja.
Molim časni Sud da uvaži moje dokaze i da ne pomišlja moju krivicu konstatovati statistički nebitnom. Moj uticaj se može vrlo precizno “izvagati”, a moj glas nosi tačno određenu vrijednost, a moja djela izazivaju vrlo jasne posljedice.
Ukoliko se nešto da izmjeriti i to nešto ima vrlo jasan uticaj na svoju okolinu, onda se „to nešto“ ne može smatrati zanemarivim. Otkud ikome pravo, pa i časnom sudu da jednog čovjeka, koliko god bio običan – smatra zanemarivim, odn. nebitnim?
Oprostite mi časni Sude, ali nemate pravo da me zanemarujete! Ne za moje pare!
Narode i časni sude molim Vas da uvažite moje priznanje. Kriv sam, a kaznu mi čak ne morate izreći.
Ja sam činom rođenja na ovom prostoru, te zbog vlastitih djela ili propusta osuđen da izdržavam robiju na neodređeno vrijeme, zajedno sa milionima normalnih, “nevinih” duša i njihovim otmičarima, tzv. “junačkim” vođama.
Ne treba meni Vaše razumijevanje nesretnih okolnosti, historijske nužnosti, a ni definicija parlamentarne demokratije. Ne prihvatam niti jedan zakon koji nije prirodan, razumom ili iskustvom ovjeren. Vašu milost ne trebam, a Vašu milostinju ću odbiti sa prezirom.
Vi meni zapravo ne trebate. Stoga skidam nametnute okove i proglašavam ni manje ni više nego: SLOBODU.
Časni Sude, drugarice i drugovi, dame i gospodo, čitateljke i čitaoci … S L O B O D N I S T E !
Sretno i pamet u glavu.
EPILOG
Sloboda je u međuvremenu došla u naš mali kraj.
Po završetku ovog teksta, na portalima je objavljena vijest da je (poslovično rezervisani) reis Kavazović, na političkom mitingu u organizaciji IZ u Švicarskoj – Srbe javno nazvao Vlasima i pozvao prisutne da ne dopuste da Srbin bude izabran. Samo desetak dana ranije je inače diplomatski uglađeni kardinal Puljić, u svom obraćanju vjernicima iskoristio riječ ‘štrace’ kako bi uvrijedio žene koje svojevoljno stupaju u spolne odnose prije braka. Samo par dana nakon Puljića, neki splitski biskup? je u direktnom prenosu mise na HRT, veličao NDH, a prekjučer je pravoslavni pop Vojislav Čarkić – “Žućo”, obavijestio vaseljensku javnost da je ‘92-‘95 “blagoslovio oružje svog naroda da ih brani od balija” i da je i dan danas “raspoložen da ubija ljude” i da “nema dušu”. Nije to sve… Uobičajeno skrušeni banjalučki biskup Komarica je izgon u svakom smislu nedužnih banjalučana-Hrvata ‘92, uporedio sa Blajburgom – zarobljavanjem ostataka četničkih, ustaških i raznih drugih bandi ‘45, ali manjim dijelom i civila koje su vođe bandi iskoristili kako bi pobjegli od odgovornosti pred domaćim sudovima. Dodik je u međuvremenu izjavio da u Sarajevu nije bilo otpora u Drugom svjetskom ratu, te povukao znak jednakosti između Srba (i nešto Dalmatinaca) i partizana, a sve nesrbe svrstao uz naciste… i tako dalje i tako dalje.
Šta je tu problem? Nema ga. Ljudi imaju pravo da javno kažu šta misle o drugima, a dobro je vidjeti ko šta u sebi nosi.
Među nama, ovo kao da se sprema neko Veliko Suđenje (gluho bilo) – u kojem se čovjek suočava sa samim sobom i u kojem je prvi dio tog procesa – javno čitanje optužnice od strane čovjeka samog i iznošenje dokaza (protiv sebe).
Haj’ šta fali. Samo nek je veselo…
Pusti muziku.