Sjedio je u prostranoj kancelariji načelnika Odjela za plućne bolesti i nervozno se osvrtao prema vratima. – Pa gdje je do sada, mislio je u sebi dok je u njemu sve vrištalo. –Moraš ostati pribran, ponavljao mu je gotovo nečujni glas u glavi.
Iznenada vrata kancelarije se otvoriše i unutra uđe jedan uglađen gospodin u kasnim tridesetim godinama. Na sebi nije imao bijeli doktorski mantil, kako je on to očekivao, već crno, primjetno novo odijelo, plavu kravatu i besprijekorno sjajne cipele. U ruci je držao nekoliko papira.
-Dobar dan, dobar dan- , pozdravi ga Načelnik neprikladno veselim glasom i sa još neprikladnijim osmijehom na licu.
On gotovo poskoči sa stolice kada ga ugleda i jedva se pribra da izgovori nešto od milion rečenica i pitanja koja su mu u tom trenutku htjela provaliti iz usta.
-Pa doktore gdje ste do sada, čekam vas ovdje već sat vremena, sestre je rekla da će te…- čuo je sopstveni glas, ali skoro da ga nije mogao prepoznati.
-Izvinite, molim vas -, reče doktor ne gubeći ništa od veselosti u svojim riječima. –Imao sam nekog posla da obavim.
On se udobno zavali u veliku kožnu fotelju preko puta stola i ležerno spusti papire na njega.
-Stresan je ovo posao, odmah da vam kažem. Sestre prijete da će u štrajk zbog nekog sitnog kašnjenja plate, pacijenti se žale na uslove kod nas…Ma znate i sami kakvi su naši ljudi he – he . Ništa im ne odgovara. Pa su me malo zadržali.
Nije prestajao da ga gleda sa pomalo razigranim očima i osmijehom na licu.
-Doktore, moj sin- ,zavapi otac, ali ga ovaj odmah prekinu.
-Da, da, pričao sam sa dežurnim doktorom. Strašno, zaista strašno. A tako malen i fin dječak.
-Rekli su mi da će te me primiti, da će te mi pomoći-, reče otac sa žurbom u glasu.
-Pa, bacio sam malo pogled na vaš slučaj sada dok sam dolazio u liftu. Strašno, zaista strašno. A tako fin dječak. Prava je šteta što ovdje nemamo odgovarajuću opremu da mu pomognemo. Ali uvjeravam vas da ćemo je nabaviti, samo dok prođu izbori, znate.
-A bili ste kod njega?
Načelnik za trenutak ustuknu, pa se opet nasmiješi.
-A ne, ne. Nemam ja vremena za to. Znate, ovo je odgovoran posao, ja moram da pazim da osoblje…
-Doktore molim vas-, prekinu ga panični otac. –Rekli su mi da je njegovo stanje jako ozbiljno, da strahuju da možda neće…-, nije se usudio da izgovori ostatak rečenice, dok su mu se uglovi očiju ispunjavali suzama.
-Da, da, shvatam vas. Pogledao sam ja vaš slučaj, u liftu. Moram reći da nije dobro.
-Dežurna sestra mi je rekla da postoje specijalisti pa i lijekovi koji mu mogu pomoći. Uradićemo sve doktore, moja žena i ja. Šta god treba.
-Pa, jeste, da, ovo je slučaj za specijaliste. Ljude koji su se posebno školovali za ovakve stvari.
-Molim vas recite mi da poznajete nekog takvog.
-Oh, pa naravno. Dok sam studirao medicinu, znate, upoznao sam dvojicu studenata koji su se obučavali baš za slučajeve kakav je vaš sin.
Iskra nade pojavi se na očevom licu.
-Zaista?, gotovo je uzviknuo.
-Da, da. Bili su to divni mladići i studenti. Takva šteta što nijedan od njih nije uspio da se zaposli ovde. Znate, jedan je otišao u Pariz ili tako nešto. Sjajan doktor, zaista. Ali nije ga zanimala politika ni poznanstva sa pravim ljudima. Znate kako to kod nas ide he – he. Zasmetalo mu je to valjda pa je otišao. Drugi je isto tako bio sjajan momak, odličan student. Vidio sam ga prije nekoliko dana. Ili možda to nije bio on. U jednom kafiću odmah tu iza bolnice, radi kao konobar. Ali pravi sjajnu kafu he – he. Prava šteta.
Sjena očaja ponovno pređe preko očevog lica i tijelo mu se strovali u stolicu.
-Znate, nudio sam ja njima da dođu kod nas u stranku. Nagovarao. Šteta je to, da takvi ljudi ne iskoriste svoj potencijal. Ali neće.
Doktorov glas mu je postajao sve dalji, ali jedan plamen nade zapali se negdje u ćošku njegovog mozga i on opet poskoči.
-A lijekovi, doktore. Mogu li mu lijekovi pomoći?
Doktor se za trenutak zagleda u prazno i zamisli.
-Da, pa možda. Čuo sam za neke eksperimentalne lijekove koje razvijaju Amerikanci. Oni su, znate, vodeći u takvim stvarima.
Otac je nesvjesno klimao glavom dok ga je slušao, sav napet.
-Jedan od tih lijekova baš sada su uvezli u Sarajevu. Čuo sam mnogo dobrih stvari o njemu.
-Koliko košta, doktore? Snaćiću se, naći ću pare, samo ga spasite. Oni kažu da on možda neće preživjeti noć- jedva je smogao snage da izgovori.
-Ah, pa vidite-, pomalo sažaljivo odgovori Načelnik. –Znate, ima tu mali problem. Mi nismo potpisali ugovor sa tom farmaceutskom kućom, koja proizvodi taj lijek. Politika, znate. Ovi iz Sarajeva su tu nešto htjeli da nam nametnu, oko prodaje, nabavke, znate već kako to ide. Mi to naravno ne možemo dozvoliti, pa smo pronašli jednu drugu farmaceutsku kompaniju. Moramo pokazati zube i biti oštri sa ovima iz Sarajeva, ako me razumijete, ne možemo dozvoliti da…-, produžio je Načelnik ali ga otac prekinu.
-A ti drugi, doktore, proizvode li oni nekakav lijek koji bi mogao pomoći?
Načelnik ga sažaljivo pogleda, onako kako biste pogledali nekakvo slatko, pokislo štene i odmahnu glavom.
Otac je osjećao kako kopni. Kako sa svakom sekundom koja prođe gubi utrku sa sjenkama smrti koje su se okupile oko njegovog sina.
-Moja žena-, promrmlja on, istog trenutka strahujući od novog razočarenja. –Ona je čula da u Beogradu postoji jedna klinika. Čula je da su tamo liječili i teže slučajeve.
-Ah, pa da, čuo sam za njih, naravno. Da, zaista su dobri.
-Rečeno joj je da bismo u tom slučaju malog morali transportovati helikopterom do Beograda. Da drugačije ne bi preživio put. Ja znam da je mnogo da tražim i da vi tu malo možete učiniti. Ali znate ljude. Možda biste mogli zamoliti predsjednika.- Glas mu je drhtao.
-Pa da, razumljivo. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja bih to učinio. Ali, znate, predsjednik je morao hitno da ode na jedan na put. Njegov omiljeni fudbalski klub igra jednu jako važnu utakmicu. A znate kako je on strastven kada je u pitanju sport. Pa je skupa sa nekim prijateljima rano jutros odletio u helikopteru. Eh, da ste samo ranije pitali.
Otac osjeti kako ga i poslijednja snaga polako napušta. Lice mu postade blijedo, oči prazne i on pognu glavu, a prve suze koje je svih ovih prethodnih dana obuzdavao, krenuše jedna za drugom da mu kvase obraze.
Načelnik je bezizražajno gledao čas u njega, čas u dječakove papire na stolu.
-Kakva šteta, a tako fin i mlad dječak-, reče. –Niste vi tu ništa mogli, znate. Nemojte da krivite sebe. Takve stvari se dese. Da situacija nije takva kakva jeste pa da se malo više bavio sportom, znate. Da ojača pluća i organizam. Ali znate i sami kako je kod nas sada kada su ugasili košarkaški i rukometni klub, a evo čujem da će ugasiti i fudbalski. Malo djece se bavi sportom. Moraćemo raditi nešto povodom toga, samo dok izbori prođu.
-Kako da ne krivim sebe, mislio je otac dok su ga očaj tuga i gnjev polako razdirali. –Kako da ne budem kriv kada ne mogu da zaštitim sina? –
-Eh, pa ovaj, ja ću sada polako morati da idem-, reče Načelnik ustajući iz stolice. –Imam neki sastanak u Vladi, ja sam u Odboru za zdravstvo, znate. –
Otac osjeti kako vrijeme i prostor oko njega polako počinju da nestaju i kako se pod njegovim nogama otvara jedna ogromna, mračna rupa koja se sprema da ga proguta. Poslijednje što je mogao da osjeti bile su Načelnikove ruke koje su ga tresle i glas previše dubok i dalek da bi razumio šta mu govori.
-Hej, probudi se – , čuo je glas kako ga doziva. Otvorio je oči i iznad sebe ugledao lice svoje žene. –Pa probudi se, zakasnićeš na posao već prvi dan. –
Trebalo mu je nekoliko sekundi da pribere svijest i shvati gdje se nalazi. Prisjetio se kako je čitao novine, a onda shvati kako je zadrijemao u svojoj udobnoj, kožnoj fotelji. Pogleda malo bolje i primjeti da na sebi ima crno, novo odijelo, plavu kravatu i savršeno sjajne cipele. Prije nego je u potpunosti uspio sve da poveže žena ga lagano povuče za ruku i uspravi, namještajući mu pogužvanu odjeću.
-Hajde, i sin želi da te pozdravi prije nego kreneš. Ovo je veliki momenat za nas – , reče ona sa osmijehom. –Danas ti je ipak prvi radni dan u Vladi. Danas postaješ Neko.
Za konkurs “Da sam ja neko”