Prividno bijela: Pismo Bijeloj Ženi

Boja moje kože je bijela.

Angie Em / 28. Maj 2021

Boja moje kože je bijela. To je šaljivi trik prirode kako bi te zaustavila da vidiš da sam ispod tankog sloja epidermisa zapravo crna. To je uvrnut način prirode da te spriječi da me instantno osuđuješ, da u poticaj staviš mentalne kratice koje bi ti rekle da ni u kom svemiru ja ne bih mogla biti jednako inteligentna, radišna ili prefinjena kao ti. Međutim, u momentu u kome otvorim usta, zaštita prirode se raspada. Ja sam lažna. Artificijelna. Varalica. Sada znaš šta da misliš o meni. Momentalno znaš da nisam ljudsko biće, jer tvoj jezik pričam sa tvrdim ‘r’, ponekada zaboravim član ili dva i kada sam umorna teško izgovaram ‘th’.

Ja sam Evropljanka. Ali samo imenom. Drugi me Evropljani gledaju s visine, prate me u radnjama kako ne bih nešto ukrala i sude o svemu što radim kroz prizmu moga geografskog porijekla. ‘Pogledaj nju i njene štiklice i suknjice. Te neemancipirane Balkanke, njihova jedina svrha u životu da zadovolje svoga muškarca!’ Pokušavajući da se zaštitiš od tlačenja, ti zapravo tlačiš mene. A ono što ne znaš je da ja zaista volim nositi suknje. Nijednoj ženi niti muškarcu to ne bi trebalo biti zabranjeno. Ja stavljam šminku jer volim promjenu. Pred tvojim očima pretvaram se u zanosnu Šeherzadu iz 1001 noći, tužnog cirkuskog klovna, ponekada čak i muškarca, po potrebi. Ponekada se pretvaram u tebe. Podražavam tvoj način oblačenja, imitiram tvoj hod i samouvjereno, velikim koracima, grabim po gradu, znajući da me takvu niko neće gledati kao da dolazim sa druge planete. Znam da crni ljudi čija je i koža crna nemaju taj luksuz. Oni se ne mogu skrivati u nečijoj tuđoj odjeći ili šminci. Ne mogu se pretvarati da su neko drugi. Ali, to ni za mene ne traje dugo. Nešto me uvijek oda. Obično moj smijeh (tako glasno se ne smiju civilizovani ljudi!), kašalj ili način na koji se ponekada osmjehnem strancima. Nešto me uvijek oda. A tada vidim prezir ili sažaljenje u očima ljudi. Nisam sigurna koje mi se manje sviđa.

Na Balkanu, pretvorim se u drugu vrstu crnog. Budem čak i crnja nego prije. Okolne nacije odriču mi pravo na moj jezik, moje ime, pravo da postojim. Prva sjećanja djetinjstva donose bombe i metke, jer je neko odlučio da nemam pravo da postojim. Tek stoga što sam ono što jesam, nevino dijete pogrešnog DNK. Takvo stanje donosi razne teške osjećaje. Čemu sam kriva? Ukoliko nisam kriva, zašto me kažnjavaju? Čini me to prestrašenom. Distanciram se od ljudi, svoje povjerenje zadržavam za sebe. Ispod moje kože, gomilaju se strah, tuga i rastući bijes. Bijes koji ne smijem iskazati, jer će potkrijepiti tvoj stereotip da sam iracionalno biće, dok je on zapravo tako prirodan svim prezrenima. Zbog toga gutam namjerne i slučajne uvrede, koje se unutar mene pretvaraju u gorčinu koja moje srce boji tamnim bojama. Gle, sad mi je i srce crno! U svoju odbranu, i ja ću dehumanizirati tebe, stvoriti sliku tebe kao hladnoga bezdušnog robota. Prestati ću da budem glasna i sretna, jer i ne postoji ništa čemu bih se radovala. Moj uvredljivi smijeh će da stane i ustupi mjesto zajedljivom smiješku. Ništa od toga nećeš primijetiti, i nećeš znati da si ti razlog tim promjenama. Ja ću se okrenuti drugim ljudima od boje, ali oni će moja iskustva odbaciti kao buncanje privilegovanog. Ni oni ne vide moje crnilo. Nakon svega, vraćam se sebi. Onome što jedino znam da budem. Nazad u izolaciju i neshvaćenost. Zaglavljena između svijetova. Ratnik izgubljenog slučaja. Lažna. Varalica. Bijela, ali prividno.


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.