Moj otac je privatnik, lijepo smo živjeli, doduše, rijetko smo ga viđali, ali smo lijepo živjeli, a onda je došao rat. Tamo-vamo, završih u izbjeglištvu, pa i na studijama, jedva kraj s krajem. Osta moj ćaća privatnik bez svega u Sarajevu. Bez stana, malog u kojem smo živjeli, i velikog kupljenog netom prije rata u zgradi koja se nikad nije ni izgradila, osta bez radnje, bez servisa, bez vikendice, bez voznog parka, bez skladišta, bez robe, no osta živa glava, hvala Bogu! Elem, kriza, devedesete, a ja, naravno, na fakultet, jer za razliku od mog dede koji je Boga molio da moj otac propadne u školi da se vrati u selo i radi zemlju, moj je smatrao da ja studirati moram. I ja sam smatrala. Elem, kriza, plaćaju mi pola sobe kod neke babe, a praktično sve ostalo šalju busom. Od toalet papira (ne pretjerujem) do kačice kupusa, povrća sa sela, sve što se imalo, da ne moram da kupujem pošto i nemam čime.
Tih godina u Nikšiću, gdje sam studirala, nikom nije bilo lako. Živjelo se „na svesku“. Zapišu te u butiku, u kafani, u granapu, pa čak i u trafici. Tako jednom prilikom kafenišem sa drugaricom u trafici koju je držala, prodavala cigare, plinske patrone i nekakve plastične gluposti, kad vadi i ona svesku. Kad mi je rekla da u svesci ima dužnika za ukupno 3 i po hiljade maraka, zavrtilo mi se u glavi. Prosto nemoguće da je sve u trafici, uključujući i samu trafiku i nas dvije u njoj, moglo toliko da vrijedi, ali tako je bilo. Ipak je radila, jer se uvijek nešto vrti. Valjda se zato zove „obrt“.
Danas je drugačije. Moj otac je sa 73 godine još uvijek privatnik. Oporavio se od rata, ako se to tako može reći, i za mnoge on zarađuje više nego odlično. Međutim, za mnoge, uključujući i mene, on i radi više nego odlično. Išao je prošle godine u posjetu sinu u Ameriku, a usput i bratu u inostranstvu. Nije ga bilo ukupno 20 dana. Sa 72 godine je skapirao da je prvi put u životu bio „na odmoru“ 20 dana. Čitav jebeni život nije skrpio 10 dana na moru, ne zato što nije imao novaca, već što nije imao sebe. Nije raspolagao sobom. Čitavog života je radio, jer ni tu očevu zemlju nije zapostavio, niti je prestao da izdržava porodicu. Nije imao kada da bude roditelj, da bude muž, da njeguje prijateljstva, da se brčka na moru, ali to su stvari koje nikog, sem one najbliže, ne zanimaju.
Jutros mu pričam vic: „Ne možemo više da živimo samo od dedine penzije, moraćemo da ga zaposlimo“. Smijao se pola sata.
Moj brat je privatnik, moji stričevi su privatnici, ja radim za privatnu agenciju, ako šta poznajem, to je privatluk. Zato mi malo smetaju priče o privatnicima kao nekoj zloj, izrabljivačkoj sorti. Bezvezna je to generalizacija, jer privatnika, kao i ljudi, ima raznih. Ovi koje ja poznajem se ubiše radeći, ko sebi, što se kaže, i ko za sebe. Uvijek se nađe onih koji to gledaju sa strane i donose neke svoje zaključke, naglas. Kad čovjek koji je naučio da radi za nekoga komentariše privatnika, to je kao kad žena koja nije rađala majci objašnjava kako je podizati djecu. Neko zatrudni vještačkom oplodnjom, neko planirano, neko slučajno, tako nastaju i privatne firme. Često iz ničega. Privatnici su često borci koji dolaze iz nemaštine, sa sela, iz skromnih radničkih porodica, kao i vrhunski fudbaleri. Kad mlate pare zavide im, a kad gladni šutaju krpenjaču, niko ih ne primjećuje.
Da skratim – svako može postati privatnik. Zaista. Nije to neka posebna mudrost. Jedan od najuspješnijih privatnika na teritoriji Bijeljine je izbjeglica koji je počeo sa jednim prasetom. Kupio prase, ispekao ga i prodao. Smijali mu se semberski seljaci, vidi budale, vidi jadnika, čuj jedno prase i pozajmio ražanj, ko zna šta su komentarisali, njima prasića a ni ražnjeva uglavnom ne fali kakva god kriza bila. Valjda je to tako ljudski, sve dok imaš kakav-takav komfor, ne sanjaš velike snove, ne grebeš, ne praviš budalu od sebe. Elem, ovaj prasadžija sada ima više nego uspješan biznis. Prase po prase, frajer otvori pečenjaru, pa sruši pečenjaru podiže zgradu sa restoranom i hotelom i prodavnicom i mesarom, pa otvori još jedan restoran pored Kačavendinog manastira, i ko zna šta će još stvoriti. Priča se kako je posvećen i ništa ne prepušta slučaju. Ko zna koliko porodica hrani svojim biznisom. Ako je samo stohiljaditi dio ukupnog broja stomaka koje nahranio, svaka čast!
Tu je i čuveni Stanišić, koji je svoje etno-selo dva puta dizao iz poplave, koji je stare kuće iz svog zavičaja tamo negdje kod Breze čitave prenosio, koji je u njivi iskopavao jezera i nasipao brda, koji je stvorio imperiju, i opet, svaki put kad dođem, a dođem često, nešto se novo gradi, neki novi sadržaj ubacuje. Njegova savjet je „Ne zazirite od kredita. Ako imate dobru ideju, ne propuštajte je samo zato što se morate zadužiti da je ostvarite“.
Mom ocu, mojoj poslodavki koja mi je i prijateljica, i mnogim drugim privatnicima uvijek neko ima da soli pamet. Znaš, trebalo ovako ili onako, svako je savjetnik, međutim, neće savjetnik sam do opštine da časkom registruje obrt ili d.o.o. Neće da se snađe za par stotina ili hiljada, da stavi svoje ime, preuzme odgovornost, rizik, obavezu da državi plaća bezobrazno visoka davanja za sve, od inspekcije do komunalija po industrijskoj cijeni, sve je to previše komplikovano, skupo, nedostižno, nemoguće, to su stvari rezervisane „za privatnike“ kao da je privatnik genetski preodređen, prosto se rodi, pa kad jave iz porodilišta da je stigla prinova, ne kažu dobili smo sina ili kćerku, već dobili smo privatnika!
Dobili smo uhljeba! Rodio se mali parazit! Ili rodio se mali kritičar! O, čestitam, kakav divan mali narkoman! Kakva slatka beba, mašala, u finu starletu da izraste!
Hoću reći, sami sebi biramo. Jeste, slažem se, voli i sudbina da umiješa prste, ali umješaj i ti njoj, majka mu stara.