Kakav je to svijet u kojem je dijete vreća za boks, u kojem roditelj ima pravo svoje frustracije, zlobu i nervozu istresti na malenom biću?
Bila sam puno puta to u životu i gledala sam mnogo puta te iste žrtve u kojima sam vidjela sebe, a ništa nisam poduzela, jer su me učili da se “ne miješam u tuđe poslove”. I ja sam se tada pitala zašto se niko ne zauzme za mene? Samo sam željela da nestanem, da umrem. Zbog toga sam postala loša osoba, čudovište sam iznutra.
Može li mi neko objasniti kako je to “tuđi posao” pokušati zaštiti nevino biće, nemoćno i preslabo da se samo brani? Kako “nije moja stvar” to što neka kukavica slabijem od sebe utjeruje strah u kosti i ostavlja modrice po tijelu i tragove u duši koje baš niko i ništa nikad ne može izbrisati?
Jednom će ta sirota djeca za koju se danas ja ne zauzimam u sebi prepoznati tog istog nasilnika kojeg često i ja vidim u ogledalu. Onoga koga čujem u glavi i njega koji mi pokreće um i tijelo.
I danas se pitam jedno: Kako je moja majka mogla gledati monstruma kako mi svakim udarcem izbija dah po dah djetinjstva iz srca?!