Prijavio bih riječ od pet slova. Sloga!
U vrijeme kada je sve podjeljeno na male feudalne posjede. Ideja grupisanja ljudskog potenciala liči mi na utopiski roman. Štampan krajem devetnestog vijeka.
Da je riječ o ozbiljnom društvenom fenomenu. Može da potvrdi činjenica, kako razjedinjenost plemena bivše Jugoslavije. Ulazi u fazu u kojoj se vrsni čitaoci, naučne fantastike, slabo snalaze.
Mi smo se dogovorili. Na našem srpskom, hrvatskom, bošnjačkom jeziku… Da se ne razumijemo! Ne stvaro, probajte da zamislite scenu u glavi. Datiranu u nekom momentu naše skorije istorije. Gdje u debelom hladu Austro-ugarskih salona. Za pregovarački sto sjedaju probrani učenjaci naših plemena. Tom prilikom se iznose dokazi, vode naučne diskusije. Na kraju se postiže dogovor, da su to tri različita jezika. Eto baš tako! Sve bez prevodioca! U prisustvu osoblja kabineta Visokog predstavnika. Sve sa oklopnim transporterima američkih snaga. Raspoređenim po obližnjim sarajevskim ulicama. Sirova podrška miru i suživotu, neki bi rekli.
Nije to klasična okupaciona scena bila. Gdje ulicama marširaju Švabe, dok se sa zgrada viore Kukasti krstovi. Ne. To vas fleševi partizanskih filmova pucaju. Ovo nisu bili ljudi ideala. Da skoče i zapale ovakav skup. Uzviknu Sloboda! Niti je ovaj okupator, ovdje zbog demokratije. Naših ljudskih prava. Promocije suživota i pomirenja.
Ovo su učtivi i školovani ljudi. Znaju manire. Čak su se i rukovali poslije. Razmijenili par srdačnih riječi. Slikali. Što da ne? Da ih potomci ne zaborave. Ipak su donijeli značajnu odluku.
Potom, svako svojoj kući. U svoj dosadni profesorski život… Gdje ti žena donosi papuče. Ti se gnijezdiš u fotelji. Ispred tebe čaj. Na televizoru političar drži zapaljivi dnevnik gledanim. Ona jadnica te pita, kako je bilo na poslu? Ti joj ležerno, listajući večernje novine odgovaraš: „Ništa, uobičajeno… Danas sam ubio jedan jezik… Izdao milione žrtava koje padoše, nebili pleme imalo svoje pismo i kulturu. Ma dosadno… Kako si ti srećo provela dan?“.
Probajmo se vratiti u sadašnjost… Kako objasniti ovako ponašanje? Možda, onaj dobri čovjek. Što sijedi na Hercegovačkoj monolitnoj razvalini, je to najbolje definiso. „Mi smo Šizoidi!“. Nama nije dobro. Mnogo smo obolili. Zbog toga se ovako ponašamo. Potrebna nam je pomoć. Neki ventil. Gdje bi se istina mogla reći. Manifestacija čiste snage, gdje bi se riječi mogle potvrditi.
Razgovarajući na ovu temu sa ženom, pored kuhinjskog šporeta. Doskakuta mi ideja u mislima. Prava-pravcata prosvetiteljska. Potrebno nam je rješenje problema, zasnovano na takmičenju. Zatvorenog tipa. Koje bi obuhvatalo sva plemena koja naseljavaju slivove rijeka Save, Dunava i Vardara. Tu bi se takmičenje organizovao po principu prikupljenih bodova. Svaka pobjeda nosi jedan bod. Nema nerješenog rezultata. Igraju se dvije utakmice. Jedna kod gostiju, druga kod domaćina.
Što se same igre tiče. Veoma je slična australiskom ragbiju. Sa jednim malim izuzetkom. Mi bi smo dodali par pravila. Shodno tome omogućili grublju igru. Neće naši ljudi više da gledaju namještene mečeve. Sport bez kontakta. Igrače koji se valjaju po terenu.
Prosječan čovjek Romejskog carstva, želi svojim očima da vidi krv. Patnju i bol kod učesnika. Borbu za goli život. Hoće da se izjednači sa svojim herojima na terenu. Pusti poklič. Zamisli kako se kida sa njima. Gine rame uz rame. Kao pravi Leonida.
Naravno… taj Romejac ne voli da se prlja. On bi i dalje da bude u mogućnosti, da koristi svoje ekstremitete. Kako će tapšati po mitinzima? Hodati do glasačke kutije? Nevjerovatno! Ali i zubi su mu potrebni! Pokliči zvuče totalno drugačije, kada se izgovaraju sa punim ustima. Dok vam meso frkće pravoliniski. Ne pogađa ostale navijače. Braću po jeziku. Sa lijeve i desne strane… Moliću lepo! To se smatra nepristojnim.
Ipak nam trebaju osnovna pravila. Kako na terenu, tako i na tribinama. Ako ništa, a onda zbog činjenice da je okružnom tužiocu, lakše ojasniti zašto je protivnički igrač u bolnici. Mučenik na aparatima za održavanje osnsovnih životnih funkcija. Leži nepomičan. A masa šalje molitve ozdravljenja. Specijalne televiziske emisije se prave. Direktno sa lica mjesta se uključuju reporteri. Porodica i prijatelji plaču dok izjave daju. Neka baba iz udaljene zabiti, ne može da vijeruje šta se dešava. Reklame pljušte. Trgovina cvijeta. Pare se vrte. Svima dobro.
Par riječ o infrastrukturi. Postojeće stadione iskoristiti. Ako ima potrebe, tik uz njih izgraditi pripratne objekte za prihvat životinja sitnog, krupnog i oštrog zuba. Tribine nadograditi i pokriti. Terene udvostručiti i uzrovati. Napraviti šančeve. Vodene prepreke. Dozvoliti upotrebu predmeti od blata, drveta i kamena. Domaćin ima pravo po ličnom nahođenju postaviti prepreke baš kao u „Igrama bez granica“. Kako su ovo teritorije na kojima je sve moguće. Takvu logiku obavezno prenijeti i na takmičarski teren.
Upotrebu divljih životinja, omogućiti! Samo ako te životinje slobodno žive u okviru teritorije, isključivo jedne plemenske zajednice. Ako kojim slučajem žive na većem prostoru. Prelaze sa jedne na drugu plemensku teritoriju. Takvi se ne mogu upotrebljavati u takmičarske svrhe sve dok postoje materijalni dokazi, njenog slobodnog kretanja i života na teritoriji suprotnog plemena. Takođe, životinje je zabranjeno dresirati. Hraniti i sa njima komunicirati. Od njih se traži surovost i nekontrolisano ponašanje.
To čini igru neizvijesniom. Pa ti drži kladionice kad srce u junaka igra za pleme. Milioni ga hrabre. Znoje se dlanovi. Krišom glede tiketi. Dok ozimi Kalinovački vuku obleće oko takmičara. Umiljato odmijeravajući svojih 200 Kg žive vage. Sa njegovim vijerskim, nacijonalnim, monetarnim patriotizmom. Evo već vidim jednog omanjeg romaniskog međeda. Kako sve sa reklamnim dresom neke banke. Baca tjela, kida udove, lomi kosti učesnika takmičenja. Onako nasumično. Ne zna on jadan ništa o teologiji i ekonomiji. Čisto sumnjam da je pres konferenciju nekog političara u životu i odgledao. To je ono što nam treba! Publicitet, krediti, vaskoliki marketi za potrošiti. Pare na sve strane. Opet svima dobro.
Od igrača se traži da budu u fizičkoj mogućnosti da potpišu izjavu. Razlikuju igrače svoga od igrača suprotnog tima. Budu vijerski ostrašćeni. Oćemo brojanice u prvim redovima. Za njima neka idu momci i cure iz teretane. Estradne dive. Lokalni kriminalci. Vlasnici malog i srednjeg biznisa. Kao dokaz da pripadaju istom timu neka nose ikone, odlomke citata svetih knjiga. Reklamne slogane sponzora.
Neka obuku srednjovjekovne odore. Ili izaberu neki autfit po volji. Recimo Četnici ili Ustaše. Uzdignu barjake. Onako u gomili nehajući za prepreke. Zalete preko terena… Istina. Masa njih će se podaviti i nabosti na vaskolike zamke. Dio njih će da napadnu divlje zvijeri. Dok će samo oni najhrabriji. Ultra plivači po hladnoj vodi. Tigrovog srca junaci. Obilići i Murati našeg doba. Imati priliku da se sudare sa protivničkim igračima.
Obavezno postaviti najmoderniju 3D opremu za snimanje kadrova. Oćemo da vidimo detalje. Da smo u stanju da premotamo kadar. Procjenimo sudisku odluku. Iskomentarišemo situaciju. Pokažemo naše izbore akcija, jaranima u kafani. Zaboravimo razgovarati. Umjesto toga. Naučimo dijeliti naslove video sadržaja.
Dabome! Oćemo selfije takmičara na društvenim mrežama. Vjerskim hramovima. Školskim učionicama. Javnim površinama. Ali samo u slučaju da je plemenski tim sposoban napraviti električnu energiju od resursa dobijenih na početnoj poziciji. Kako drugačije da prikopčaš Ajfon da se puni?
Isto važi i za sve pronalaske na terenu. Brate mili, ako si ti kadar od blata, drveta i kamena. Napraviti samostalno Top! Na licu mijesta? Slobodno ga koristi. Mada… Ne bi ovom pravilu davao previše značaja. Jer je opšte poznato da ako nešto planiraš napraviti u životu, moraš otići sa ovih terena.
Glavnu skupinu igrača, ipak bi trebalo da čine, političari i državni administrativni radnici. Izabranici političkih partija. Rukovodioci javnih preduzeća. Ovi što imaju vremena dvije-tri javne funkcije obavljati.
Na taj način bi imali priliku dokazati sebi, partiji i narodu. Da njihovih glas vrijedi čuti. Da su spremni zarad ideje koju predstavljaju i zube polomiti. Svoje šake ponuditi, butne kosti založiti.
Pri tome bi izmijenili zakone, koji se odnose na javne ličnosti. Svaki državljanin bi imao pravo izazvati na turnir političara. Administrativnog radnika. Pripadnika bezbijednosnih struktura. Ne odazivanje na turnir bi značilo automatsku diskvalifikaciju iz političkog i javnog života.
Mogao bih da zamislim neku šizoidnu radnicu. Kako sa drugim ženama po terenu juri unezvijereno bivšeg direktora. Kako ga svakim udarcom, podsjećaju za neuplaćeno zdravstveno osiguranje. Dok se valja u blatu i zapomaže. Bijesnoj rulji se kreiraju slike u glavi. Nepovezanog radnog staža. Njegove vikendice, švalerke i djece narkomana. Okružuju ga… Dok gledaoci sa tribina prave nepodnošljivu buku.
Sad vi mislite pustiće reklame? Neće! Sve ide javno. Šta fali? Do sada ste po raznim rijaliti-emisijama gledali i gore sadržaje? Što bi ovo, bilo drugačije? Ide kadar krv. Žene ko Mel Gipson u „Hrbrom srcu“. Lete udovi na sve strane. Direktor ispušta zadnje krike: „Nisam kraoooo!“.
E sad reklame, banke i krediti, uložci sa krilcima, deterdženti sa muškarcima, vaskoliki marketi za kupiti smeća. Ma znate već do sada obrazac… Svima dobro.
Tako bi dobili društvo koje bi prije svega bilo moralno. Gdje bi odgovorno lice, shvatilo težinu svojih riječi i djela. Ali isto tako bi obični ljudi uvidjeli. Da je viještina upravljanja plemeima kompleksan proces. Koji oni često, nisu u stanju da shvate. Jer norme savremenog društva. Ne dozvoljavaju mu razmišljanje, van okvira sopstvenog kaveza.
Suma, Sumarum. Ovakav plan bi predstavljao pozitivano rješenje velikog broja društvenih problema. Rješili bi se problema nasilničkog ponašanja. Mitove bi srušili. Tolerancija bi dobila na snazi. Sudovi bi se rasteretili. Ekonomija bi živnula. Ljudima bi se vjerovalo na riječ. Mogućnost dogovora bi se javila. Temeljei sloge postavili.
U Romejskom carstvu, oduvijek se znalo da iznad cara, postoji car. Što bi danas bilo drugačije? Imatate neosporivo pravo predložiti rešenje problema. Šta mu fali ako je malo futuristično?
Nebojša Perić