Kažu da se prijatelji traže i stvaraju u djetinjstvu.
Imam nekoliko takvih.
Daleko smo i ne vidjamo se često.
Ne možeš tražiti nove kad zagaziš u neke ozbiljne godine.
A našao sam ih.
Virtualne doduše, ali nije ni to za odbaciti u ova deficitarna vremena.
A možda je to, na daljinu i preko kompjutera, ključ održivosti prijateljstva.
Kao što brak jača kad supružnici rade u suprotnim smjenama.
Nije da nismo probali steći prijatelje ovdje u tudjini.
Bilo je lijepih teferića, žurki i tuluma.
Ex Yu učesnici uglavnom.
Od Triglava do Djevdjelije.
Popilo se tu dosta alkohola.
Ispjevalo se mnogo pjesama.
Proslavilo mnogo rodjendana.
Ali desi se tako.
Jedna sitnica.
Omakne se.
I prijateljstvo ode u helać.
Otkriješ da ti prijatelj laže.
Visinu plate.
Kolika mu je kamata za kuću.
Koliko može popit’.
Kako dugo može jebat’.
Banalne beznačajne stvari.
On laže.
Meni.
I drugima u mom prisustvu.
Pa se crvenim za njega.
Slag’o pa sta?
Treba praštati.
A ateista u meni ne da.
Koja je svrha živjeti u laži.
I slušati laži.
Prošle godine u junu mi je umro otac.
Nisam mogao na sahranu.
Korona je bila u jeku.
Izmedju nas okean.
To je naš porodični usud.
(Ni moj tata nije mogao svom na sahranu, a ni moj djeda svom ocu).
Teško se prelazilo i preko Save.
Iz jedne države u drugu.
Moj nekadašnji komsija je čuo za očevu smrt.
Raspitao se i oko sahrane.
I prisustvovao istoj.
Nije trebao.
Ali je bio.
Kopka me jedna misao.
Da li bih uradio isto
Da su nam uloge zamjenjene?
To kolebanje me istovremeno prenerazi i postidi.
Zaključujem da je moj komšija bolji čovjek od mene.
Da ima nešto u onome kada i u koje se vrijeme stiču prijatelji.
A kada samo poznanici, slučajni epizodisti u našim životima.
On je moj prijatelj.
Iz djetinjstva.
Za života.
————————————————-
ostali tekstovi OVDJE