Rođena sam u srcu čaršije, one stare Baščaršije poznate po sarajevskim mangupima, šanerima i ljudima čudnih sudbina. Bilo je tu svakakvog svijeta i nekih mutnih poslova sa kojima su se bavili, ali u tom mom djetinjstvu bili su mi nekako čudno dragi. Pamtim njihova lica uvijek presvučena osmijehom, onim čaršijskim folovima mangupa i prepričavanjem priča za koje nisam sigurna danas ni da su se desile ali sam ih tada slušala onako nijema bez da trepnem.
Kupalo se tada na Bentbaši i hvatale pijavice iz Miljacke, igralo žmire u parku cara Dušana, šetalo do Kozije ćuprije i divanilo u Babića bašti. Vikend je uvijek bio rezervisan za vožnju žičarom i poznatom Trebevičkom Brusu. Eh bili su to dani baš ispunjeni nekom srećom. Mi djeca iz ulice imali smo svoje heroje koji su bili sve sem heroji, al nama su se činili posebnim. Uglavnom divili smo se njihovim pričama i jedva čekali da se vrate sa tih nekih operacija, mada nismo znali šta znači ta riječ i započnu bajkovitu priču. Voljeli smo jednog Hamu, sitan čovječuljak bez dva prsta desne ruke. Nosio je uvijek francuzicu sa kojom jedva da je uspijevao pokupiti riđe razbarušene lokne. Dok je prolazio ulicom uvijek je pjevao i to onako iz glasa. Uvijek nasmijan, šaljiv i sa standardnom pričom o svojim podvizima.
Reče nama jedno jutro Hamo:
– „Od danas vam pričam samo ljubavne priče. De hajd ne smijte se. Vjerovali ili ne ja sam se zaljubio. Ovdje u drugoj kući od slastičara Džeme stanuje jedna Sena. Ona vam je gotov ko princeza. Gledam je jučer pošla na posao, ajme nagledati se čovjek ne može. Maše ona bokovima lijevo desno, desno lijevo a ja isto tako glavom, pa u jednom trenu mi se zamanta. Hajd boni ne smijte se, stvarno vam pričam. Uglavnom sačekam je ja pored suda, reko mi Nijaz da tamo radi, naslonim se na fasadu, savijem ovu desnu nogu da ne vidi na prvu da je kraća i zapalim cigaru. Kad eto ti ide Sena, maše ona po običaju, a što miriše auuu čini mi se da se do Dva ribara osjetilo.
Kažem ja njoj merhaba kono, lijepo vas je vidjeti. Sijate ljepše već ovo sunce. Nasmija se ona meni pa ko da htjede mimo mene proći.
E moja Seno pa nije valjda da sam se toliko proljepšao da me ne prepoznaješ dobaci ja i nastavi. Uglavnom dopratih je ja do kuće i eto obeća mi da u subotu idemo u Fis ima igranka.
Ha ne vjerujete, znam. Ne vjerujem ni ja sam sebi. Nije ljubav za ‘vake hajvane al eto i budali se desi kad se najmanje nadaš.
Odoh vam ja sad do Salema na brijanje valja mi se srediti pa maznuti kakvog odijela i juhuuu noć je pred nama. Budite dobri i pametni i od danas idu nove priče iz Hamine magaze.“
Nasmija se da mu sve zadrhta na licu i zviždući ode niz ulicu.
Mi djeca svi sretni zbog Hame i ljubavnih priča koje će nam konačno neko ispričati ostadosmo u avliji pomalo zbunjeni i napeti zbog razvoja događaja.
Meni je tada bilo oko četiri godine a tu negdje su i ostali imali. Minka je bila najstarija. Te godine je trebala poći u školu i vazda se pravila važna. Pa eto i tada, jer jedina je kaže znala šta je to ljubav. Čak je izmislila da je išla sa Sejom sama na Darivu i da joj je nabrao cvijeće. Pa još reče kako je taj buket stavila ispod jastuka i od tada samo sanja snove o Seji i sebi, nekakvim livadama i suncu.
Ja sam tada samo čula priče da se pod jastuk stavljaju zubi kad ispadnu i ujutru kad se probudiš nađeš pare što donese miš ako si slušao mamu i tatu. I malo malo pokušavala sam sama rasklimati donje zube ne bili se uvjerila u to.
Nedjelja je.
Ustala sam ranije nego obično i iščekivala da čujem Hamu kroz ulicu kako pjeva. Nešto na brzinu doručkovah i trk do avlije da budem prva kad Hamo naiđe.
Kad eto ti ga ide. Pjeva Hamo ko da je na nekom šlageru sve poskakuje sa jedne na drugu nogu. Kako mu je desna bila kraća malo malo zatetura se k'o da je pijan. Nosi u ruci kesu šećerluka, kupio nam kod Džeme i veliku flašu od dva litra boze.
– „Hajde vojsko moja sjedajte da vam Hamo priča. Otvori onu bozu i dade prvo Minki ko kad se gurala da sjedne prva do njega i odpuhnu.
Djeco moja ljubav vam je prava čarolija. Noću i kada je nebo mračno vi vidite samo zvjezde. Milion zvjezda se rodi i sve se uzmu za ruke i ko da igraju kolo. Vjetar započne pjesmu i vi samo osjetite u stomaku da se nešto prevrće. Isto vala ko kad se najedete onih zelenih šljiva pa poletite u vc. Ma nije isto al tako nekako. Udara srce ko zvona na Katedrali. A šta god hoćeš da kažeš ne možeš. Skupi ti se nešto ovdje u prsima pa ko balon hoće da pukne. Kontate li vi šta vam ja pričam.
Ma jok ne kontate al jednog dana skontat ćete.
I slušaj vamo. Sav se ja tako smoto, pa udahni izdahni kad Sena me omota šalom. Auuu izgubih se ja mislim ako sad padnem u nesvijest ode sve u helać. Nekako se saberem i onako iz topa joj kažem: “Ja bolan Seno bez tebe ne mogu više. Ne pati me neg’ daj da te poljubim dok nisam eksplodirao.”
I prifatim je ja ono u naručje, pa nagnem ko da je Greta Garbo i poljubim. E tad kad nisam umro vala neću nikada.
Ha šta kažete, zna Hamo kako se osvaja. Ljubili smo se eto skoro cijelu noć do sabaha, i jedva čekam da je opet vidim.
Hajd Minka stavi ruku ovdje na moja prsa. Čuješ li? Isto ko šine kad se tresu dok tramvaj tutnji. Eeeee vidjet ćete i vi jednog dana pa će vam biti jasno o čemu to Hamo priča.
I čovjek može letjeti a ne samo ovi golubovi.“
I tako danima smo ga čekali, trčali mu u zagrljaj i opipavali mu prsa da čujemo taj tutanj. Pričao je Hamo svoje bajke, vezao i uvijao kao malo ko. Nosila ga ljubav a nešto divno nosilo je i nas. I tako iz dana u dan.
Jedno popodne čini mi se da je bila nedjelja začu se jak zvuk kao da je pola ulice eksplodiralo. Potrča majka iz kuhinje a ja za njom do prozora da vidimo šta to bi. Oblak bijelog dima svuda se nadvio i prašina je ulazila u kuću. Zatvori mati prozor i skloni me u svoju sobu. Gledala sam kroz okno u tu ruševinu. Senina kuća kao da je poletjela zrakom. Krov otvoren a zidovi gotov da ih i nema. Samo se ona trska nazirala iz već trošnih zidova stare čerpićare. Stakla na sve strane i na sred avlije u svom tom šutu jedna crvena šerpa sa bjelim tačkama. Dođoše i vatrogasci i policija i kola doma zdravlja, iskupiše se ljudi ko zna sve odakle a ja na prozoru stojim sama i plačno gledam u sve to. Niko nam danima nije ništa govorio. Na jablanu kod autobuske stanice za Vratnik stajala je osmrtnica sa Seninom slikom. Minka koja je jedina znala čitati reče ” Nema više Sene, umrla je. Imala je 23 godine. Ne piše kako joj se zvala ni majka ni otac samo umijesto njih stoji komšije i prijatelji.”
Tražili smo ima li Hame i njegove umrlice ali nije je bilo.
Čaršija ko čaršija sve se brzo sazna mada uvijek različitih verzija priče.
Govorili su ljudi da je Hamo želio da se uzmu. Da Sena nije bila rada da se uda. Da je odgojila tetka jer je ostala siroče kao beba od devet mjeseci, i da sada kada se zaposlila osjećala je obavezu da i ona njoj pomogne. Da je imala nekog drugog momka truhlo bogatog koji je na nekom službenom putu. Da joj je Hamo bio onako za razonodu.Govorila je čaršija da su Hamu odveli u Zenicu na robiju i da ko zna kada će ugledati sunce.Govorili su da je bio ljut što ga je odbila, pustio plin i zapalio šibicu. Neko kaže da je prije na sat čuo kako kaže ” ili ćeš biti moja žena ili nas neće biti niti jednoga”Govorila je čaršija danima i prepričavala ljubavne jade i sudbine Hame i Sene.Pričalo se još dugo kako je tokom rata pobjegao iz zatvora i obr'o se u Njemačkoj. Da radi na nekoj građevini i da ima troje djece.Pričali su da je počeo da obilazi kafane i da je više zorom kući došao neg u normalan vakat.
Pričali su da je nikada nije prestao spominjati i da još uvjek u prsima mu zaigra kad se sjeti.Pričala je čaršija kao što oduvijek priča.A šta je istina a šta nije niko nikada saznati neće. Jedino stvarno je da svake godine početkom juna na Seninom mezaru osvane buket bjelih ruža.
Priča čaršija da je to Hamo. Dođe isplače se i ode.Niko ga nije vidio, al priča se.
Kako god i gdje god da je, sjetim se eto i sada Hame, te riđe kose, njegove ljubavne pjesme i onog opisa drhtaja „ko šine kad se tresu dok tramvaj tutnji.“