Sjetim se cesto Diogena, drevnog filozofa, sto je setao gradom sa svijecom u ruci u po bijela dana. Kad bi ga pitali sto ce mu, dodjavola, svijeca u ta doba, on bi im odgovarao da trazi covjeka.
Kazu…
Kazu da ne daju zeni sa hidzabom da radi kao sutkinja.
Kazu da gologuza koja prakticira aerobik u toku radnog vremena moze da sudi.
Kazu da jednima smeta. Drugima, eto, okej.
Hampa se digla, bola. Halabuka. Pise se. Prica se. Transparenti se nose. Protesti u gradovima.
Digo se narod. Digla se struka.
Ko to kome ne da na sud?
Igraju se teskim pojmovima. Sa ljudskim pravima i slobodama. Sa sekularnom drzavom i serijatskim zakonima. Sa drzavnom sluzbom i njenim propisima. Sa vjerskim obavezama.
Igraju k'o klikerima.
Ko to kome uskracuje prava?
Ko to pametuje, a o osnovnim pojmovima pojma nema?
Konta li ovdje iko ista ili svi samo blebecu?
Svi odjednom pametni?
Al dobro, ne bih sada o tome.
Ne bih… Jer jedan djecak u jednom selu zeli jednu kozu. Samo jednu kozu.
Ne zeli biciklo. Ni kompjuter. Ni skolsku torbu.
Zeli samo kozu.
Ali to nikoga ne zanima.
E da vam kazem nesto. Mene zanima. Zanima me djecak sto kozu sanja.
A za vasu borbu za vasa prava me zaboli peta.
Eto!
Rekla i ziva ostala.
Ja bih, vidite, da pricamo o socijalnoj politici. O izmjeni zakona. I reformama.
Ja bih da pricamo o problemu javnih nabavki kroz koje su nasi politicari placali pepeljaru po nekoliko hiljada maraka i kantu za smece po nekoliko stotina. Ali vi, naravno, za to niste culi.
Ja bih da opet vrsimo pritisak i pisemo peticiju i saljemo zahtjev prema parlamentima da se politicari odreknu makar 10% svojih primanja i preusmjere ta sredstva u fond koji bi pomagao najugrozenijima.
Ja bih da sav novac od PDV-a ide u socijalni fond. Il bar dobar njegov dio.
Ja bih da pricamo o primanju porodilja i o djecijem doplatku.
Ja bih da pricamo o uslovima u kojima rade nase bolnice. O opremi, o manjku prostora, ali i o manjku strucnog kadra.
Ja bih da pricamo o humanitarnim brojevima za pomoc oboljelima i o tome zasto drzava nema sredstva za takve slucajeve?
Ja bih da pricamo i o djevojci koja je dobitnik najvecih nagrada i priznanja Masinskog fakulteta, o djevojci s najboljim prosjekom, o djevojci koja je magistar, ali nije clan nijedne stranke, pa ne moze ni da stazira.
Ja bih da pricamo o tome kako nam svaki put, vec godinama, na isti nacin okrecu misli od bitnih tema? Sustinskih problema?
Kako na prodaju pricu o vjeri, naciji i ljudskim pravima, pa dok se mi kofol borimo za ista, oni sebi pune dzepove i kupuju nova auta.
O ovim i slicnim temama bih ja pricala. I galamila. I dizala halabuku. I clanke objavljivala. I peticije pisala. I proteste organizovala.
Da se zemlja zatrese. Da se nebo zaljulja.
Jer ne mogu se ja baviti hidzabom, dok on zeli samo kozu.
Kozu, bolan! Kozu s kojom ce porodicu prehraniti.
On, djecak od 16 godina. On kome bi dani trebali biti sarena igra i smijeh sto odzvanja.
On, koji ne bi trebao brinuti brige odraslog covjeka.
Njemu su ukrali djetinjstvo. Njemu su svezali krila.
Na noge mu stavili lance, a na ledja teret pretezak za krhka, djecija ramena.
Cudan zeman nastade!
Pravo cudan.
Jer dok klizimo ka dnu provalije, umjesto da se borimo za goli zivot, mi pricamo o nekakvim vjerskim pravima i individualnim slobodama.
Jer nam je bitnije da li pokrivena zena moze biti sutkinja od djeteta kojemu je cokolada misaona imenica.
Da ne budem pogresno shvacena, bitna su ljudska prava. Naravno da su bitna. Al bolan, ako mi je ono osnovno pravo, pravo na normalan zivot dostojan covjeka ugrozeno, sta ce mi onda sva druga?
E sta?
Sjetimo se svi ponekad Diogena, drevnog filozofa, sto je setao gradom sa svijecom u ruci u po bijela dana. Kad bi ga pitali sto ce mu, dodjavola, svijeca u ta doba, on bi im odgovarao da trazi covjeka.
Sjetimo se i upalimo svijecu ponad svojih vlastitih glava.
Da pronadjemo covjeka u sebi, a onda i u drugima.
Za konkurs