Kako vidim pisanje o romskoj populaciji izazvalo je mnogo negativnih kritika, brisanje blogova i opšte nezadovoljstvo.
Ja sam iz Cazina, mali gradić sa puno ljudi, čak i roma koji žive u jednom dijelu grada i koji su ravnopravni građani našeg grada, po svemu, jer su to zaslužili.
Normalni ljudi, sa normalnim porodicama, poslom i obavezama.
I meni je neizmjerno drago zbog toga, jer to mi nekako vrati vjeru u nas kao zajednicu.
Ali da prosjačenja na ulicama ima, i to je poznato, međutim svi ti prosjaci nisu odavde, došli su od nekud, a kada ih upitate od kuda uglavnom ili neće da odgovore ili kažu neki udaljeni grad.
Jako je teško gledati da neko prosi, dječicu bosih nogu na hladnoći, kako pružaju ruku i traže marku.
I to vas pogura da im pružite novac, i date ga, “halalite” kako mi kažemo.
Međutim treba biti svjestan da tome promrzlom djetetu niste pomogli, samo ste nekome povećeli zaradu.
U moje srednjoškolsko doba oko škole se uvijek pojavljivala jedna romska djevojčica, zvala se Amela, na naša pitanja od kud je i ima li porodicu vješto je izbjegavala odgovor.
Jednom nam je rekla da sav novac koji joj damo na kraju dana bude oduzet i da bi radije nešto jela.
Od toga dana smo joj kupovali hranu i donosili odjeću.
Završila se srednja škola, mi svi otišli na fakultete, a ni nje nisam viđala, do prije nekih pola godine.
Srela sam je na ulici, sa dvogodišnjim dječakom i curicom u naručju.
Jedva sam je prepoznala, jer ona djevojčica sada je izmučena žena prisiljena na prosjačenje sa dvoje male djece.
Taj dan sam plakala, jer znam da to nije njen izbor, jer je bila i još jeste jedna lijepa i pametna žena koja je mogla puno više, ali niko joj nije pružio priliku.
Život je okrutan, ali njih niko ne štiti, i puno ljudi osudi, a da ne zna svu istinu.
Prosjačenje nije rezervisano za rome, ima i ljudi koji prosjače, varaju i uzimaju novac na nečiju samilost, a rođeni su i žive ovdje.
Neki dan sam vidjela čovjeka koji se jedva vuče na štakama, prosi za kruh, i puno ljudi mu je prišlo i dalo novac.
Sat vremena kasnije, isti čovjek trči uza stepenice, vrti štaku kao igračku i ulazi u Casino.
Svi smo osjetljivi na tuđu bol i neimaštinu, ali nakon ovakvih scena, hvata me nekakva ravnodušnost.
I znate čega se jedino bojim?
Bojim se da ću zbog prevaranata jednog dana okrenuti leđa onome kome je pomoć stvarno potrebna.
Bojim se ogriješiti od čovjeka, a ovakvi to mogu uzrokovati.
Bojim se da ću postati gluha i slijepa za one kojima je potrebno.