Uživajući sve ljepote slobode i demokratije danas imamo mogućnost svjedočiti ljepotu slobode misli i slobodnog izražavanja. Usljed ove ljepote napokon se nakon dugih godina tranzicijske šutnje desilo i to da su mladi „propjevali“, vičući, upirući, pokazujući šta to nevalja i koje su to naše(njihove) vizije za rješenje čvora u kom smo zapetljani (nažalost za sada najmanje svjedočimo ovom zadnjem, konstruktivnom elementu, ali doći će i to vremenom ako „sloboda bude znala da pjeva“).
Jedan odličan primjer jesu mladi ljevičari okupljeni oko nekolicine organizacija i portala. Raznolika li je ta skupina kao što je raznolika i sama ljevica. Još uvijek se rijetko sukobljavaju međusobno a po defaultu se radi o dalekoj ljevici sa svim ideološkim implikacijama koje takav status nosi sa sobom.
Koliko god se slagao ili neslagao sa mnoštvom ovih generacijskih vršnjaka moram reći da smatram ovu pojavu izuzetno bitnom i pozitivnom jer nam je falio glasni lijevi korektiv vlasti i, što je još važnije, korektiv društva. Ipak, pored svih mojih pozitivnih osjećanja, zadržat ću svoje demokratsko pravo na kritiku istih, baš kao što podržavam njihovo demokratsko pravo na kritiku vlasti i društva.
Ono na što bih se naročito osvrnuo jeste pitanje ideologije kao prizme njihovih razmatranja.
Moje viđenje političke skale nije vodoravno nego kružno. Dakle, smatram, a historija je to i dokazala, da se krajnja desnica i krajnja ljevica spajaju u jednu tačku koja se zove despotija, haos, nesloboda, nehumanost, horor, zločin, teror. Neka niko ne misli, ne daj Bože, da sve ove mlade aktiviste i mislioce trpam na tu tačku krajnosti, daleko od toga. Ali isto tako veoma sam svjestan da su glavno gorivo za sve ljevičarske sisteme koji su se naposlijetku pretvorili u svoju suštu suprotnost činili ljudi sa divnim idejama i beskrajno humanim ciljevima. Kako se to lijepo kaže u izreci: „Put do pakla je popločan dobrim namjerama“.
Mnogi su pisali na ovu temu ali, kako znam da u vremenu brzog protoka informacija malo ko ima vremena za tomove vješto skladištene pameti(od mene pa nadalje), radije ću se pozvati na historiju i to onaj njen dio o kom se svi slažemo i koji svi držimo kao istinit.
Svi su dakle sistemi na dalekoj ljevici postali ono od čega su bježali, samo pod drugom bojom, drugim grbom, drugom zastavom. Zato što papir trpi sve i nerijetko ima odstupanja od stvarnosti. Prosto postoje činjenice koje realnost neće ispraviti ma koliko mi knjiga i ideologija o tome iznijeli: vlast opčinjava i kvari, društveno vlasništvo je nemoguće bez policijske države, policijska država guši slobode,… (paradoksalno, svim dalekim ljevičarima usta su najpunija ovog zadnjeg: slobode).
Da me se ne bi shvatili pogrešno, i sam se smatram ljevičarem, umjerenim, ali ljevičarem. Iako držim da je politička skala kružna, rješenje ne vidim u opozitu opakoj krajnosti tj. u svima prilagodljivoj poziciji poltrona, u političkom centru. Ali rješenje nije ni zaluđivanje ideologijama umjesto shvatanja realnosti.
Ideologija uvijek nameće svoju „istinu“. Ona ne trpi kritike niti propituje svoje stajališta. Ideologija je sušta suprotnost nauci koja ima hrabrosti da kritikuje i propituje samu sebe te da odbaci stare istine i prihvati nove ukoliko do njih dođe (kako nas je ovo lijepo podučio profesor kog moj kolega ovih dana nemilosrdno kritikuje, da ga je barem slušao…). Ovo je u najkraćem reinterpretacija propasti ideologije i ona po tome najviše liči teologiji (od koje daleki ljevičari bježe glavom bez obzira). Upravo tako daleka ljevica baš kao i teologija nudi svoju dogmu o kojoj je moguće raspravljati samo iz nje same a u slučaju nipodaštavanja te dogme daleka ljevica šalje na „lomaču“. U svojoj neostvarenoj formi ta je lomača tek verbalna i misaona a u upotpunjenoj i zaokruženoj, „ostvarenoj“ ideološkoj državi ta je lomača stvarna. Po svojoj suštini srednjovjekovna lomača za suprotstavljanje dogmi nije ništa drugačija od svih „Sibira“ i „Golih otoka“ prošloga stoljeća. Ako vas uklone zbog uzvika da je „zemlja okrugla“ ili zbog uzvika da „partija nije upravu“ – nema tu razlike i zasigurno nema slobode, osim u knjigama, predstavama i filmovima kojim vas filuju kao brižna domaćica paprike, a koje su pisali i osmišljali oni sa dobrim namjerama.
Eto, zbog toga su mi sulude sve te kritike koje se temelje na tobožnjoj „klasnoj borbi“, „klasnoj svijesti“, „proleterstvu“,itd. Ipak podržat ću ih jer kao korektiv mogu mnogo služiti našoj realnosti kada se kroz sito i rešeto izvuče iz njih poneki dobar prijedlog i ukaz na realan problem. Ali, poštovani čitaoče, onog momenta kada u javnom diskursu današnjice povjerujemo u bilo šta osim u interes, 99% je šansa da smo, ili da ćemo biti prevareni. Meni je to prevelik procenat da bih se kockao.