Oj veliko šeher Sarajevo, mnoge li si junake vidjelo. Svjedok ti si viteških megdana, a jedan se bije ovih dana.
Ide Mile preko Romanije, u gepektu zastava se krije. Nosi Mile presvetu trobojku, a suza mu zasija u oku, kad se sjeti svijetlih vitezova, svih junaka nedavnih ratova.
Pa se sjeti Luke Petrovića, hrabrijega i od Obilića. Što zaštiti zemlju Hercegovu, ne zna da ga dezerterom zovu.
Pa se sjeti Željkinoga đeda, što junaštvom uz Lazara sjeda. I sjeti se srbende Đokića, milc'jonera, Titovoga tića.
On se sjeti Nemanje čovjeka, što Emirom zvaše ga po' vijeka i Lazanskog analitičara, što obmane na TV-u stvara.
Pa se sjeti svojih ratnih dana, nafte, kafe, Marlboro duvana. Pa zaigra srce u junaka, o šeheru kukala ti majka.
Pa zavapi Mile s Romanije, oj šeheru bolje da te nije. Ja sam doš'o i zastavu nosim, da vam malo po naški prkosim.
O zastavi pričam kojekude, dok Njemačka prohodna ne bude. Pa kad ode novih sto hiljada, ja ću reći zaposli ih Vlada.
Viškoviću jadi te ubili, diži kredit kukala te majka, dok se borim za čast trobojaka.
Diži kredit dok mene gledaju, moraš krpit budžete na kraju. Kase su nam poprilično prazne, preduzeća u minuse razne, uveli smo u toku kampanje, diži kredit za rupa krpanje.
Ja ću pričat da zastavu čuvam, a ti čini te zadatke radne. Raja jede šta joj se servira, a ja čuvam zastavu za gladne.