Dječaci iz susjedstva uporno zvone ispred ulaznih vrata. Jedan od njih me je skužio, dok sam mislila da neprimjetno virim kroz prozorčić, i sada mi nema druge nego otvoriti vrata. Uručuju mi poziv sa logom jedne od političkih stranaka, koje su kumovale ovim našim posljednjim ratovima.
Čitam da je moj narod ugrožen, kao što je bio u ratu, od federalnog partnerskog naroda, koji mu bira predsjednika. Nadalje, autor teksta me, u duhu narodnih prosvjetitelja, poučava da su naši branitelji također ugroženi od istih tih pripadnika Armije BiH sa kojima su ratovali, a sada im opet prijete oduzimanjem krvavo zarađenih mirovina.
Vrhunac teksta čini teatralni poziv da, kao ponosna ovčica stada svoga, ne dopustim takvo što i stoga dođem na predizborni skup temeljnog ogranka.
Dok u sebi ponavljam ovo „temeljnog ogranka“, kao da čujem Marlene Dietrich da pjeva Lili Marleen (asocijacije podsvijesti uvijek smatram interesantnim).
Poziv završava potpisom predsjednika temeljnog ogranka, koji mi usput istog dana poručuje da, ako želim posao, trebam biti viđena na dotičnom skupu imbecilnog naziva.
Kao i uvijek kada bih doživjela bullying od malih nasilnika našega djetinjstva, i ovaj put sam se obratila rođaku. U kratkim sms crtama, više kao crnohumorni vic na vlastiti račun, prepričala sam mu dogodovštinu sa izbornom ucjenom, koju mi je uputio njegov bivši školski drug…
Na bečkim bauštelama moj rođak godinama šljaka na crno, zahvaljujući bezidejnosti politike uvijek istih narodnih pastira, čija vizionarska sposobnost završava na granicama njihovih sela.
Zapravo, istina je da me ugrožavaju oni i njihove dobro uvezane, dobro uhljebljene, interesne skupine, koje svojom bahatošću i frapantnom bezobraznošću bacaju ružnu sjenu na više od pola moga života.
Podrška moga rođaka nije izostala ni ovaj put. Sve njih, zajedno sa predsjednikom, poslao je u onu stvar iz koje su i izišli, predloživši i meni da isto učinim. Kao i uvijek, poslušala sam svoga rođaka, na vlastitu materijalnu štetu –vjerovatno.