Rođena sam u zimu 1993. godine. Moja majka kaže da je to najgora zima u njenom životu. Tata je branio Sarajevo, a ona je, skupa sa mojim starijim bratom, za to vrijeme boravila kod svoje majke. Moja majka kaže da joj je to najdraža zima ikad. Ja sam danas student Filozofskog fakulteta u gradu koji brzinom kojom drugi glavni gradovi susjednih država postaju metropole, postaje prijestolnica papanluka, balkanskog trasha i jeftine politike politički neobrazovanih ljudi. Imam osamnaest godina, nimalo zahvalnih godina za vrijeme i mjesto u kojem živim, vrijeme sitnog kriminala koji puni redove crnih hronika i daje poprilično dobru sjenu za korupciju o kojoj svi pričamo, ali ništa ne znamo, i koju maksimalno svi, na ovaj ili onaj, način koristimo, mjestu koje je prodalo sve ideale i zaboravilo sve ljude koji vrijede i koji su nam valjali, koje je prihvatilo one koji su od njega bježali. Imam osamnaest godina, i ove godine prvi put imam pravo da dam svoj glas na izborima.
Prošlo je dvadeset godina od nemilih događaja u ovoj našoj napaćenoj državi. Dvadeset godina diktatura, krivih ideala i premasno plaćenih fotelja. Jedino što je od tih premasnih fotelja ostalo je još napaćeniji narod. Pardon! Ostala su napaćena tri konstitucionalna naroda i napaćene manjine. Liste kandidata još su uvijek iste kao kad sam prije osam godina išla sa majkom da ona glasa. Ili mi se samo učinilo da su to sve iste marionete velikih stranaka koje svoj list dijele sa nekim ljudima čije ime birači nikada nisu ni pročitali, jer od dogme nacionalizma i lažnog patriotizma poklonjenog strankama sa nacionalnim predznakom nisu uspjeli razmotriti ljude čija kampanja nije plaćena našim novcem, ljude koji nisu uništili čitavu šumu na svoje predizborne plakate koje će poslije oktobra radnici na minimalcu čistiti sa naših, ionako prečistih, ulica.
Prošlo je dvadeset godina i naš je mentalitet ostao isti. Kad ne znamo kome ćemo dati svoj glas, mi ćemo taj dan jednostavno zaobići glasačka mjesta i svoj glas pokloniti onoj većini koju ćemo slijedeće dvije (odnosno četiri) godine kritizirati u toplini svojih domova, udobno naslonjeni na kauč, nakon osam sati radnog vremena za koji smo dobili minimalac, nakon što se ismijemo svim ovim budalama po svijetu koji izlaze na demonstracije. Dobro je, možemo jesti i naredna tri dana grah, ali ja neću izaći na izbore, jer su to sve ista govna.
Prošlo je dvadeset godina, ovog oktobra će glasati čitava jedna nova generacija, djeca rođena u ratu, koji ne ‘furaju’ nacionalizam, koji ne gledaju na svoje prijatelje kroz prizmu religije. Dolazi jedna generacija koja se ne djeli ni po stricu ni po ocu već po prijateljstvu. Dolaze mladi koji žele ići u iste škole i učiti po istom nastavnom planu i programu. Dolaze ljudi koji se sporazumjevaju na sva tri jezika bez potpisivanja ikakvih sporazuma o podjeli prijateljstva na srpsko, bošnjačko i hrvatsko. Dolazimo mi koji želimo da na popisu 2013. godine se izjasnimo kao Bosanaci i Hercegovci islamske, katoličke, pravoslavne vjeroispovijesti. Ja znam da je za svaki proces promjene potrebno vrijeme, ali mi vrijeme ne dobivamo birajući iste ljude, s istim idealima, koji će ispuniti sve neobećano, a obećano će početi ispunjavati od dana kada počinje predizborna kampanja do dana kad se njihove guzice opet sigurno smjeste u iste fotelje.
Ovog oktobra želim da pozovem sve prijatelje da izdvoje par minuta za glasanje, želim da ih navedem na razmišljanje. Želim im reći kako oni postaju građani ovog svijeta, kako postaju budućnost ove države. Želim im reći da imaju pravo, da imaju moć, i da imaju način da stvari promjene. Ovog oktobra mi imamo svoju građansku dužnost koju ne smijemo olahko shvatiti, jer ono što izaberemo proživljavat ćemo naredne četiri godine, ono što izaberemo kreirat će, uz nas, našu budućnost. Razmislimo, nađimo rješenje, glasajmo za ljude koji će zastupati podjednako prava svih nas, bez obzira kako se zovemo. Razmislimo, i dopustimo da istinski patriotizam ne pređe u lažni nacionalizam! Glasajmo, jer smo zaista ovog oktobra i mi bitni!
