– Oooo uranio Osmane. Što si se to sav zakovrno? Jel to ćumur stigao, pa unosio?
– Šta, što sam se zakovrno? Ti na mom mjestu ne bi mogao na nogama stajati.
– Šta se bolan ne bio odmah ljutiš, samo sam te pitao.
– A bolje ti je da me nisi ništa ni pitao. Sreća pa prođoše ovi praznici. Da je potrajalo još malo, čini mi se da ne bi bio među živima.
– A Osmane dragi o čem ti to? Svako normalan voli praznike. Samo ti vazda nešta tersaš.
– Tersam? E vidio bi ja tebe da si bio na mom mjestu. Sve okolo bi ujedao. Volim ja praznike, al vala kad nagrnu dolaziti aman. Jedni odu drugi dođu i sve tako dok je ovog praznovanja.
– E tako ti je kad imaš veliku familiju. Meni vala niko sem komšije i ne otvori vrata. Al malo si ti ostario pa ti sve haman smeta.
– Blago tebi. U mene ti Mubera skoro na mjesec prije počne dizati sve po kući.Izmakni ormare, izmakni kauče. Prebriši ovo, prebriši ono. Operi prozore, operi vrata. Skini duge store metni kratke. Digni ćilime, nosi ih na pranje.Stavi onu sliku tamo, sat vamo. Skloni vaznu da djeca ne zapnu. Još samo da one iz dezinfekcije zovne da i oni malo napršću, ma sve mora biti ko apoteka. A onda kad se ufati kuhinje, to ko okupacija svih šerpi, tepsija i tava. Pa daj burek obični , pa daj sjecani ko Ibro to voli. Pa daj sirnicu, pa de koji zvrk i zeljanice. Pa sastavi meso za ćevapa, pa de zamotaj japrake ko eto oni to nemaju tamo. Pa traži po pijaci sitne paprike, pa jedne mesom puni a druge krompirom. Jedne u šerpu druge na tepsiju. Pa de supu od koljenice, a djeci pileću. Pa požele se ko i bamije pa malo jedan niz već stavi po tri. Pa kad onda udari po hurmašicama. Pa melji orahe za baklavu, pa de koju i tufahiju da napravi. Pa joj ostane oraha pa smota i ružice. Pa kad dođu ko konobar dok sve to izneseš, pa hajd opet skloni. Ona ostane u kući po tri sata poslije da pere suđe, a ti Osmane hajd malo kroz čaršiju sa njima. Pa im zamirišu ćevapi kod „Želje“ jer ko ne pika se sići u čaršiju a ne jesti ćevape. Pa hajd onda pored svog slatka njima naumpadnu tulumbe i tahanhalva. Pa zastanu nešto opipavati one bosanske ćilime ko da ih nikad nisu vidjeli. Pa se sve nešto ibrete ko da nisu bili sto godina a ne tri mjeseca. Pa još djeca počnu hraniti golubove a do jučer samo prolazili pored njih. Nisu ih ni primjećivali. I još ako koga poznatog sretnu da koju promuhabete ostaneš cijeli dan u čaršiji a meni noge ko somuni oteknu em od hodanja em od stajanja. Pa još kad dođemo kući hajd unesi drva i po tri puta ko da djeci nije hladno. Haman i tri metra se potroši dok praznuju. I onda opet zasjele do neka doba sve kontaš hoće li više krenuti da se bar malo insan naspava, a onda Mubera ko šlag na tortu počne vaziti ko možete ostati noćiti neka vas. Pa još ako odluče ostati, hajd ti Osmane u onu malu sobu pa prostri si na pod. Ujutru tražim bubrege gdje su mi. I ti mene pitaš što sam zakovrno. Jel ti sad bar malo jasnije?
– Ah dragi Osmane. Kod Mubere ko ultrastar inkluziv, jedino što nema onaj džakuzi. Al hajd možda joj dogodine i to sine. Vala ja se smorio dok sam te slušao. Neg dedera sjedi da mi još jednu kafu popijemo i više ne progovaraj da odmorimo i ti i ja.