Previše je prazan. Toliko da grebe po pruženim rukama, taj suhi zrak koji udišem dok se derem i dok se prepiremo preko žice. Toliko da isušuje kožu, ta pijavica daljine koja mi ne da da te klepim po ruci i odmah požalim. Kad zakopamo razloge, postaje bitan samo ponos zaogrnut oko gluposti koje se danas ne sjećam. Ali previše je tada prazno. Ništa od toga nema.
Previše je prazna. Toliko da ni suze tamo ne žele, ta činjenica da postoji netko tko se zove „stručnjak za instagram“, dok ne shvaćaš da ti treba stručnjak za ukidanje fejkerizma. Toliko da se smiješ, a trebalo bi plakati za svim tim ljudima što se tuku za krpice ispred lokalnog brendovskog dućana. Ne možeš da ne misliš, a tako je lijepo ponekad biti glup kao stup. Lijepo je i previše prazno. Opustošeno i neuseljivo.
Prazno je i gotovo. Toliko da unutra može stati cijela tuga, skupljena svuda po svijetu i napunjena žalom kao vodeni pištolj morskom vodom. Toliko da poželiš sjesti na klupu kao prosjak i moliti ljude da vrate glave na ramena.
Ovo je prevelik grad i previše ljudi dnevno sretnem koji mole za hranu. Danas je to bila majka s djetetom u plavim gegicama. Stala sam s njima. Dijete ima deset mjeseci. Deset, kako da ti objasnim… Kao što je deset prstiju na ruci na kojima nabrajaš razloge zbog kojih je on kriv, a ne ti. Kao što je deset tisuća kuna ta haljina za koju si se jutros pobila s nekom ženom. Probaj na instagramu ukucati #deset, pa možda izbaci, ne znam…
Dječak mi se nasmijao i uhvatio moj prst tako čvrsto da nisam znala što bih. Kleknula sam i razgovarala s njegovom majkom, a on je gugutao s nama i smijao se sve uskličući i gledajući malo nju, malo mene. „Ima deset mjeseci,“ kaže majka, „i toplo ga obučem da bude sa mnom dok još nije jako zima.“ Ne pušta moj prst i gleda me kao da želi da ga odvedem daleko. Od svađa i hladnoća, od haem trgovina i od fejkerizma.
Ali ne mogu. Srce mi se raspada dok svojim odraslim prstima druge ruke odvajam njegove mrvičaste male smokijiće od svoga prsta. Pomilujem ga po licu i poželim im sreću. Još metrima i koracima nakon čujem ga kako guguče.
I prazno je, jebote, prazno do razarajuće boli. Sve osim tog svijeta između njegovog dlana veličine dvije kapi vode i mog prsta, ukočenog i bespomoćnog. Prazno k'o napušten bunar. Prazno kao sva sebična, materijalistička i fejkerska srca.
FB: Ogledalo duše -> https://www.facebook.com/PogledajPozorno/