Da, znam kako izgleda “mirage” koji ide ka Srbiji proklete ‘99 godine… Da, prošla sam kraj voza u Grdelici koji je dugo godina stajao kao spomenik… Da, znam ko su Milica Rakić i Milenko Pavlović… Da znam, i ja sam bila tu.
Ali, za razliku od Vas, znam i za Avganistan, Somaliju, Nigeriju, Pakistan. Znam i šta se dešavalo u Meksiku, Siriji, Iraku, Centralno-afričkoj Republici, u Nikaragvi, Libiji i Sudanu, Gvineji, Keniji, Kuvajtu, Iranu, Izraelu i Palestini, Haitiju, Venecueli, Rusiji. Znam i koja, kakva i kolika je uloga Francuske u dešavanjima u svetu.
Ali, znam i da u tom napadu nije poginuo Žak Širak, koji se pridružio bombardovanju Srbije, pa ni Oland, niti njihov vojni vrh, čak ni pilot koji je sedeo za onim miražom – to čak i nije bio atak na njih. Čak ni na urednike BBC-a, CNN-a i Rojtersa. To je bio atak na decu, na omladinu, na mlade, na mesta na kojima se oni okupljaju – na fudbalere i njihove navijače, na muzičku grupu, na restorane. Čak nisu ni Francuzi! U napadu je poginula i Nohemi Gonzales. Je l’ njena greška bila što te ‘99 godine nije vikala “Pray for Serbia”? Tada je imala jebenih 6 godina! Nije poginula redakcija satiričnog časopisa, koji je bio oličenje kiča i šunda i verske netrpeljivosti, poginuli su prolaznici. Zamislite da sedite sa prijateljem na kafi i da vas nema? Zamislite da ste otišli sa momkom na koncert i da Vas nema? Zamislite da ste poveli sina na utakmicu, ćerku na klopu? Zamislite! Ne možete? Da, i ja žalim. Da, i na mojoj profilnoj je francuska zastava. Ne zato što je to Francuska, ili što je Pariz u pitanju, već zato što to vrlo lako može biti i Beograd, i Sarajevo, i Banja Luka, Skoplje, Zagreb, Ljubljana ili Podgorica. Zato što i vi i ja, sutra možemo biti upravo ti slučajni prolaznici, zalutali na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Zato što i nas sutra neko možda ne bi žalio zbog boje kože, vere ili toga što se prezivamo na -IĆ.
Naravno da je sve to vama nebitno.Od manje je važnosti i što ovo otvara Pandorinu kutiju za celu Evropu, za sve njene stanovnike, ma koje vere i nacionalnosti bili. U moru gluposti, samo se jedan post izdvojio: “Ne treba se moliti za Pariz, treba se moliti za svet”.
Ali ne, bitno je da vi govorite srBski, pišete neznam, i znate kako izgleda srBska zastava. Bitno da izvlačite ‘99 iz naftalina po potrebi i busate se u prsa objašnjavajući nama glupima, izmanipulisanima i zaboravnim našu istoriju.
Zar ne vidite obrazac? Zar ne vidite koliko je tanka linija između prsta na obaraču i jedne jedine proste rečenice “Zaslužili su”? U tu liniju stane sva naša saosećajnost i čovečnost , ta linija je upravo oličenje naše ljudskosti.
Nekada je dovoljno biti i ostati čovek. Tužno je što su osnovi ljudskosti neretko i najteži.
Ako sam ja zbog ovoga manje Srpkinja, Vi svakako jeste manje čovek.