Stava sam da bez postojanja sistema vrijednosti, prihvatljivog okvira u bilo čemu, ne postoji sistem uspjeha. Logika.
Ako ne znaš šta je dobro kako ćeš znati šta je loše? Ako ne znaš ocijeniti kvalitet kako ćeš ocijeniti odsutstvo kvaliteta? Ako ne znaš čemu trebaš stremiti, prema čemu ciljati, onda stojiš. Logika.
U mnogim sferama života, pa tako i u politici, izgubili smo kompas, taj dragocijeni sistem vrijednosti. Zamijenili smo ga sa zbrkanim demokratsko-ličnim poimanjem.
Loše ili dobro je postalo stvar našeg poimanja i viđenja. Postoje univerzalne postavke onoga što je dobro i loše, onoga što je ispravno i što nije ma kako neko tome pristupao, naučno, religiozno il’ samo onako. Te postavke su imperativ. Ti postulati su univerzalna konstanta bez prevelike polemike a ne stvar ukusa. Mora postojati red. Red u svemu. Prepustiti ocjenu tako bitnih parametara našem ličnom dojmu je sunovrat.
U tom odsutstvu opšte krivice, u toj džungli anarhije načela, vlast preuzimaju prava. Samo se poneko upita koliko ona koštaju i da li sa sobom nose neke obaveze. Tek se poneko uplaši te anarhije i odsutstva granica.
Svi tobože imamo prava izabrati šta želimo od života, biti kriminalci, biti razvratnici, biti zlostavljači, zločinci, ubice. Jer imamo PRAVA. Ako neko pravo narušava stvarnost nekog drugog to više nije pravo već zloupotreba. Pravo je nešto čime ne ugrožavaš drugoga.
Tebi je OK ukrasti, meni nije, ali neovisno o tome kako mi pojedinačno to doživljavali , univerzalno je da je krasti loše. Fokus mora biti na tome kakve stvari zaista jesu a ne kakvim ih mi doživljavamo.
I trebaju nam granice i treba nam red kako bi se definisali kao jedinke, kao dijelovi društva, kao dijelovi svijeta. Trebaju nam granice kako bi znali ko smo, šta smo, šta možemo i šta želimo.
Trebaju nam granice kako bi odredili svoje vrijednosti unutar onih opštih.
Trebaju nam granice država, međuljudskih odnosa i bilo čega drugog jer bez granice, bez mjere prava kako da znamo koje su nam obaveze? Ako nemamo granicu na primjer države kako znamo čiji smo stanovnici, kako znamo koje su nam obaveze unutar nečega što nema granice, unutar nečega što nije definisano ? Kako ćeš znati koje je tvoje mjesto, tvoja svrha u cijeloj priči?
Treba nam prava demokratija, treba nam parametar vrijednosti, treba nam kazna, treba nam smjernica. Treba nam kompas.
To je baza. To je početak . Ocjena – Tu smo – Ovdje želimo biti. Skala. Put.
Dok cupkamo u mjestu nemoćni uprti prst u nečiji neuspjeh u nedostatku argumenata njegovog neuspjeha tj. pada na skali, stagnacija cjelokupne situacije je neizbježna.
Svi rade šta žele bez ikakve odgovornosti ili ne daj Bože straha od kazne jer demokratija ne uključuje nikakve kazne, samo slobode.
Svi zaslužuju bolje od ovog. Svi. Pa čak i oni koji ne vide bolje. Pokaži im da ima bolje. Na tebi je .
Misliš da ne možeš ništa promijeniti? Jesi li probao? Imaš obavezu onome ko ne vidi pokazati šta ne vidi.
Čini se da ne znamo ni mi šta znači biti bolji. Jer tu ocjenu svi sami sebi biramo.
Rijetki su ljudi sa ciljem, ljudi sa pravim uzorima i pravim vrijednostima. Oni su dovoljno jaki da se odupru. Ali, oni kojima malo treba da ih slijede, oni potencijalni su se pogubili u pogodnosti i zaštiti demokratije. Jer, što bi se trudili biti bolji ako su i takvi kakvi jesu već sasvim dovoljni i prihvatljivi u demokratiji. Zašto da streme ka boljem kad im je već dovoljno dobro bez imalo truda. Ipak, okovi i okviri pogrešne interpretacije demokratije su nevidljivi ali snažni i kobni. Rijetki ih vide i rijetki ih kidaju.
U medijima se bez ikakvog sistema vrijednosti plasira i promovira sve sem upotrebe mozga i beneficija demokratije. U stalnoj želji za slavom setuju se sramotni uzori ali ni za to niko ne odgovara jer ni mediji nemaju društvenu odgovornost .
Nekad se pitam, zaboravljajući medijsku pristrasnost, trivijalnost izvještavanja, senzacionalistički pristup, odsustvo kvaliteta provjere informacija prije objave, nepismenost pri objavama, da li je ovakav pad kvaliteta života posljedica konzumacije nekog apstraktnog medijskog biološkog oružja koje sukcesivno narušava mentalno zdravlje građana u cilju potpunog odumiranja mozgova, zarad bolje i uspješnije manipulacije ? I nisu li vrlo uspješni u tome?
Prihvatili smo objeručke demokratsko pravo ali smo zapeli na prihvatanju demokratskih obaveza ili mislimo da one uopšte ne postoje. Istina, mnogo je lakše prihvatiti prava nego obaveze ali ovo je linija manjeg otpora u kojoj neko mora reći NE.
Možda marketinške reklame „ Može, može“ zvuče simpatično, ali šta bi se desilo sa našim životima kada bi na sve tako olako pristajali? Ili smo već baš tu, i znamo? Možda smo sami sebi već potvrda.
Moraju postojati granice. Ne moramo uporno i bezglavo dokazivati da je Einstein bio upravu kada je rekao da je ljudska glupost bezgranična a da čak i svemir ima granice.
Sloboda ne znači radi gluposti jer ti se može.
Za mene sloboda znači imati šansu biti najbolja verzija sebe u okviru beskonačnih mogućnosti koje ljudska priroda nudi. Sloboda je mudrost, pamet je snaga borbe protiv okova, pa čak i okova pogrešnih poimanja, u ovom slučaju demokratije.
Ne budi pokusni kunić demokratije već budi njen implementator, svjestan svojih prava ali i obaveza.
Sve počinje od tebe.
Ne sviđa ti se kako i šta radi novoizabrani vijećnik, piši mu direktno. Odrasti. Neće pročitati? Piši 10 puta, piši 20 puta, pročitat će. Ako ništa da vidi ima li kakva prijetnja smrću. Pročitat će, zaboraviti, nasmijati se, baciti, ignorisati ili možda, možda se zamisliti. Ali, vrijedi, zbog tog jednog možda, vrijedi tvoj pokušaj.
Sve možeš promijeniti baš ti.
Naše demokratsko društvo je sačinjeno od nekolicine patoloških ambicionista i velike mase patoloških flegmana. Kako god, društvo patologije. Biti flegman nije dobro, biti kolerik takođe. Ali, stani negdje na pola puta. Furaj sredinom.
Ubiti se u pojam kako ništa ne možeš promijeniti nije dobro. I ne možeš promijeniti mnogo sam. I ne trebaš. Ni oni koji ti rade o glavi to ne rade sami. Rade zajedno. Imaju sistem. Okupljaju istomišljenike. Tako i ti. Izgradi sistem. Samo bolji i efikasniji sistem može potući gori.
Radi na svojoj unutrašnjosti kao na demokratiji.
Takmiči se u pisanju bloga, istraživanju svijeta knjiga ne u oblačenju brendirane odjeće.
Odvaži se koristiti mozak. Ne boli. Iznenadi sebe, iznenadi druge. Mijenjaj sebe, mijenjaj porodicu, mijenjaj politiku, mijenjaj medije, mijenjaj društvo, mijenjaj život sa sobom kao instrumentom promjene.
Jer sve počinje od tebe. Istraži svijet. Istraži prostranstvo ljudskog mozga. Vrijedi više od najskupocjenijeg putovanja. Istraži moći svog mozga, vrijedi više od svih fotelja svijeta.
Ubi nas demokratija, utopija neznanja u neznanju.
Ne želim biti u redu onih koji stoje i gledaju. Dok svi ne poželimo kaznu za sebe za sopstvenu grešku koja je nekom drugom posljedično nanijela štetu ne možemo se nadati boljem sutra ni na jednom polju.
Dok naša svijest ne dosegne te razine sistema vrijednosti, morala i opštih načela koje smo sakrili pod tepih demokratije ne bi li u goste bolji i ljepši dočekali EU kao gošću kao kad domaćice dočekuju neplanske goste pa pod tepih gurnu prašinu.
Nemamo svoj stav, svoje „ja“, ostala nam je samo glupost i demokratija kao njeno opravdanje.
Ne trebamo nikom odgovarati, samo sebi? A sebe smo usput izgubili što znači da ne trebamo nikome odgovarati?
Poredak društva zato nije stvar ličnog dojma. Poredak društva je u sistemu, a sistem je rad.
U vremenu brendiranja, prilagodi se. Brendiraj svoj mozak. Brendiran mozak je vrijedniji od svih brendova. Brendiraj se i budi odgovorni demokrata.
Uzmi svoja prava u svoje ruke al’ se usput ne igraj sa tuđim pravima. Nisi sam. Stavi prava u okvire, stavi obaveze u razine odgovornosti. Budi svoj, budi jak, ne budi mlakonja, budi odgovoran.
Misli svojom glavom, setuj nove parametre dobra. Povećaj kriterije, povećaj kvalitet kritičkog razmišljanja, djelovanja.
Na koncu, svi smo mi spoj onoga što mislimo, govorimo i radimo. Budi primjer onoga što tražiš od drugih i eto novog sistema. Jedan po jedan. Zrno po zrno, pogača. Zar ne?