Miris mrtvačnice je težak i opor. Tijela se drže premazana kemikalijama ili natopljena formalinom koji ima poseban miris smrti na koji se vremenom navikneš i ne osjetiš taj miris kao nešto teško i zlokobno. Miris smrti postane uobičajen u nosu i najmanji problem jer ono što vide oči daleko je teže za pogledati i navići se. Nekad sam povraćala kao studentica i jednom pala u nesvijest kad je na mrtvački stol donešeno dijete od šest godina koje je pretukao otac i tad je tijelo dječaka poslužilo kao medicinski primjer za praksu budućih patologa. Sjećam se kad me profesor prozvao strogim glasom i samo rekao- Gospođice Mirjana izvolite da vas čujemo…
Osjećala sam nervozu u stomaku dok su studenti oko mene gledali i čekali moj odgovor. Bila sam najbolja studentica u klasi ali leš dječaka koji je ležao ispred mene nisam mogla prevesti na medicinski rječnik i svesti tijelo jednog mladog ljudskog stvorenja na niz termina i latinskih izraza za mišiće na kojima su nanešene povrede, previše sam mislila na njega kao na osobu, na dijete, na ono šta mu se desilo i kakav je to otac koji pretuče rođeno dijete do smrti. Leš dječaka je ležao ispred mene na jedan metar u sali za autopsiju i proučavanje organa, tijela, dijelova koji su ležali naokolo u velikim staklenkama natopljenim mirisom i tekućinom smrti. Stajala sam pred stolom u svojoj studentskoj uniformi i željela da budem profesionalna, ozbiljna i distancirana od tog tijela ali nisam uspjela. Pala sam. Pala sam na pod i izgubila svijest. Probudili su me za manje od minutu sa nekim sredstvom koje je palilo moje sinuse i vraćalo me natrag među studente koji su samo gledali a neki se i samozadovoljno smijali. Jedna papuča je pala sa mog stopala i osjećala sam se poniženo. Nisam uspjela. Profesor mi je rekao da se to dešava ali da je od mene očekivao više i nadao se da ću biti profesionalna i na nivou zadatka. Bila sam najbolja i zato mi je povjerio najteži slučaj. Razočarala sam sebe, profesora i na kraju to tijelo koje nisam proučila, objasnila i predstavila na nivou profesije koju sam upisala. Nisam se mogla odvojiti od slike dječaka koji je sve to prošao sa tijelom koje je sad ležalo bez znakova života. Previše sam se povezala sa tim malenim tijelom i zato sam se onesvijestila. Danas vidim da nisam pala u nesvijest zbog tog stravičnog prizora krhkog tijela jednog bezimenog dječaka nego zbog ljudske zlobe. Onesvijestila me količina zla nanešena jednom ljudskom biću. Da je bio žrtva prometne nesreće ne bi se dvoumila ni najmanje u svom zadatku ali bio je žrtva svog oca. Imala sam informacije o tijelu, o dječaku i o sudbini koja je dovela to dijete do obdukcijskog stola jedne mrtvačnice gdje se nalaze malene rupe kroz koje se cijedi krv kad tijelo zareže oštri skalpel i krene preko prsnog koša, stomaka, rebara i utrobe-Krv se cijedi u kanalizaciju sa stola kroz te rupice a u njima ponekad ostanu komadići kože, hrskavice koju zareže skalpel ili se krv zgruša i onda čistačice i asistenti naspu sredstvo za čišćenje odvoda i dezinfekciju u te rupe i sve odnese zaborav…
Od tog dana je prošlo više od 30 godina. Izgradila sam karijeru u mrtvačnici na mrtvim tijelima. Moj suprug zna reći da sam gazila preko mrtvih da dođem do cilja. Bizarne šale iz mrtvačnice ili crni humor kako god to nazvali nisam nikad doživljavala ozbiljno ni uvredljivo. Tijela koja leže na stolu više nemaju prigovore, priču i potrebu da se bilo kome svide, opravdaju i ne mogu se uvrijediti. Kad sam to shvatila jednom i zauvijek postala sam dobra u svojoj profesiji i nisu me doticala emotivno tijela koja leže sa svojim pričama ispred mene. Mrtvaci su mirni i nedodirljivi. Živi ljudi su krhki i smrtni a tijela koja je posjetila smrt za mene samo imaju mir. Mir je ono što vidim na njima bez obzira u kakvom stanju došla na stol ispred mene.
U ovih 30 godina sam vidjela mnogo tijela bez glava, ruku, noga, lica i jednom sam doživjela da radim na polovici tijela jednog radnika koji je pao sa skela za vrijeme rada i udario od čeličnu ogradu koja je prepolovila njegov trup-Polovica tog čovjeka je zauvijek nestala u betonu zgrade koja se pravila i nije bilo spasa. Sahrana je bila sa zatvorenim kovčegom. Mnogo ih je bilo sa zatvorenim kovčegom… Voljela bi da mogu ispričati njihove priče, reći njihove istine i pitati ih kako su došli do mene taj dan? Kako je izgledao njihov život i šta se desilo na kraju? Jesu li živjeli dobro? Jesu li bili sretni? Jesu li sad na ljepšem mjestu? Nikad nijedno tijelo nije odgovorilo do jučer. Jučer sam doživjela nešto što se ne može opisati ljudskim riječima i u svojoj karijeri nisam vidjela nešto slično. Jučer je tijelo na mom stolu progovorilo i nije mi se svidjelo ono što je reklo…
Kad sam ustala ujutro prva kafa mi je bila preslaba, novine pune crnih vijesti a vani padala kiša i bila sam depresivna. Teško jutro iza mene dovelo je do još težih obaveza na poslu sve do podne a potom sam morala produžiti smjenu jer je novo tijelo stiglo na obdukciju i tražili su hitan izvještaj i nisam mogla odbiti. Jedva čekam mirovinu, umorna od svega krenula sam u svojim visokim potpeticama prema glavnoj sali i usput kupila još kafe na automatu i jednu čokoladicu sa žitaricama. Kad sam studirala nisam danima jela od straha da ne povratim ispred mrtvaca a sad mirna pojedem čokoladu, popijem kafu ili naručim picu. Muzika na radiju svira dan i noć i nema ničeg neobičnog na mom radnom mjestu osim mrtvih ljudi ali i to je na kraju samo posao. Ništa više. Da bi opstala u svom poslu morala sam shvatiti razliku i prihvatiti činjenice da više ne mogu pomoći nikome tko dođe na moj stol. Ja sam samo radila analize i donosila zaključke ništa više. Jučer sam sa svim tim stanjima svijesti ušla u salu i nervozno pogledala stol na kojem je bila velika bijela posteljina, virila je muška noga sa oznakom prikačenom na palac i pisalo je N.N. Nepoznato. Ovo tijelo je bilo nepoznato. Čudila sam se otkud potreba za izvještajem ako je u pitanju nepoznato tijelo ali to svakako nije bila moja obaveza da znam pa nisam nikoga ni pitala. Zamolila sam asistenta rukavice, alat i diktafon u koji ću pričati i davati komentare koji će mi kasnije pomoći da sastavim izvještaj o nepoznatom muškarcu i da završim sa smjenom i odem kući na serije i lonac kokica koji ispečem na maslacu. Sanjala sam o kraju smjene i samo čekala da sagledam taj slučaj i odem kući.
Zazvonio je telefon u sali i moj asistent se morao javiti na drugi odjel, vratit će se za pola sata a ja sam trebala početi sama. Nedostatak kadra je uradio svoje i sad ljudi rade tri puta više za istu plaću, papirologija, manjak ljudskih resursa i sveukupna loša ekonomska situacija učinila je teškim i posao u mrtvačnicama gdje posla zapravo uvijek ima jer svi moramo umrijeti na kraju zar ne?
Prilazim stolu i skidam bijelu posteljinu lagano i s poštovanjem kao da radim prvi put. Profesionalac u meni ne dozvoljava da radim površno i brzo. Uvijek pristupam isto i zato nikad ne napravim grešku. Bez obzira na sav svoj umor moja koncentracija je uvijek svježa kad krenem s poslom jer to je bio jedini način da kao žena uspijem u ovakvom poslu. Besprijekorna i disciplinirana sam jedino mogla uspjeti i zato uvijek radim kao da radim prvi put s potpunom pažnjom. Otkrivam tijelo i gledam u lice mladića koji ima otprilike dvadesetak godina. Lice je bijelo poput kamenog kipa bez ijedne bore sa glatkom kožom, vilica je snažna i svi zubi na mjestu, oči nemaju tragove popucalih kapilara i ugrušaka, nema vidljivih povreda izvana i zato pretpostavljam da se radi o prirodnoj smrti. Uzimam skaplel i oštrim sječivom lagano dodirujem vrh prsnog koša tačno ispod sredine rebara gdje se spajaju rebra koja štite pluća i onda krećem prema dolje da otvorim stomak i vidim utrobu. Kad sam zarezala krenula je kap tamnocrvene krvi a onda je momak otvorio oči i rekao-Čekaj!
Skamenila sam se. Gledao je u mene sa plavim očima i bijelim licem kao prekrasni kip koji leži zaleđen u vremenu i prostoru zauvijek i pomislila sam da haluciniram. Skalpel sam bacila svom snagom iz ruke i čula kako oštri zvuk metala udara u ledene pločice. Znoj je prešao preko mojih leđa i snažan instinkt da moram spasiti vlastiti život i pobjeći od tog mrtvaca jer samo u hororima tijela pričaju i nikad nisu dobra. Prepala sam se tog mladića lijepog lica, imao je divan i nježan glas u toj jednoj riječi koju je rekao i njegov pogled je bio sanjiv i prepun tuge. Halucinacija pomislih. Ludilo. Pukla sam kako je znao reći moj muž. Pukla sam od vađenja tuđih mozgova i spremajući ih u staklenke kao da pravim ajvar. On je bio upravu za moj posao kad je rekao da ću na kraju zaista poludjeti i da bi trebala preći na posao u papirologiji i izvještajima ali ja sam htjela svoju karijeru i sad plaćam zdravim razumom cijenu svojih želja. Umor, neprospavana noć, stres ili jednostavno trenutak zabune ali tijelo je ponovilo i to još ljepšim glasom-Molim te čekaj! I ja sam stala. Mladić je rekao da mi ima nešto za ispričati i zamolio me da sjednem. U tom sam trenutku zaista shvatila da više nisam normalna i prebacila bijelu posteljinu preko njegovog mladog lica. Okrenula sam se prema izlazu da izađem brzo na zrak jer me uhvatila panika, ludilo ili neka bolest nalik na šizofreniju. Pomislila sam na sve genetske bolesti koje nisu bile u mojoj obitelji a predstavljaju ludilo. Pomislila sam da su skrivali od mene sve te bolesti o kojima se još uvijek u našim sredinama šut. Jednostavno rečeno pukla od svih tih tijela i sad pričam sa njima jer sam s njima cijeli svoj život. Prepala sam se i krenula prema izlazu na svjež zrak, da zapalim cigaretu i popijem nešto žestoko, asistent se još nije vratio i ruke su mi se tresle dok sam brzo koračala prema vratima grabeći kaput sa vješalice i udarajući svom snagom do vrata sale u nadi da je sve to samo jedna noćna mora koja ima svoje značenje na latinskom, medicinskom i svim drugim jezicima u kojima sam nalazila dijagnoze, objašnjenja i teorije života i smrti. Nadala sam se da ne gubim zdrav razum. Tijelo me nije prepalo jer sam čvrsto vjerovala da tijela ne mogu govoriti posebno ne mrtvi ljudi. Moj razum je uvijek bio jača strana nakon što sam sravnila emocije u sebi sa tijelom onog malenog dječaka prije 30 godina. Razum je nešto u što sam jedino vjerovala u svom životu. Nisam vjerovala u Boga ni u neku višu silu koja upravlja svijetom. Nisam odgojena kao vjernica a nauka mi je dodatno pomogla da tijela sagledavam kao biološki skup funkcija koji vremenom ili okolnostima jednostavno čovjeka iznevjeri. Tijelo je samo skup organa koji međusobno funkcionišu i jedan um koji svemu tome daje opis i poseban potpis.
Dok sam stajala na izlaznim vratima sale pogledala sam još jednom prema tijelu na stolu i bijeloj posteljini koja ga je prekrivala. Bilo je mirno. Nepoznato tijelo muškarca nađeno u kanalu na rubu grada. Mrtvac bez imena i prezimena mi je htio nešto reći a ja sam ga prekrila posteljinom. Bila sa ishitrena moram priznati i neprofesionalna. Zastala sam na izlaznim vratima i gledala u salu koja je mirno okruživala jedan stol pred kojeg su stajale naprave za seciranje i blistale na snažnom svjetlu kliničke lampe koja pokazuje i otkriva sve. Stajala sam i vidjela da se ništa ne dešava, možda sam sve zaista umislila? Dok sam prelazila pogledom preko cijele prostorije vidjela sam kako je skalpel i dalje na podu sa kapljicama krvi koje su se sad razlijevale po sivim pločicama kao dokaz da se trenutak zaista desio. Nešto se desilo i skalpel je na podu, na posteljini se pojavljuju tamne mrlje preko mjesta gdje stoje mladićeva prsa gdje sam zasjekla kad me zamolio da sačekam. U meni je tad nešto prelomilo i odlučila sam priči tom stolu i saslušati tog mladića. Vjerujem kako je znatiželja najveća ljudska vrlina jer nas pokreće i vodi preko svih naših granica. Znatiželja je pobijedila sve ostale emocije i osjećaje koje sam do maloprije imala. Nestale su predrasude prema situaciji i pomislila sam ako zaista gubim razum onda nema smisla bježati od situacije jer ludilo ću donijeti i kući, svuda sa sobom i počet ću pričati i sa drvećem, skroz ću poludjeti i neću znati da sam luda. U tom trenutku mi je postalo svejedno i odlučila sam da priđem stolu i saslušam tog mladića.
U trenutku te odluke nestale su moje sumnje i strahovi i pobijedila je želja za znanjem. Nešto se dešavalo sa mnom ili sa tim mladićem i ako odem iz sale neću nikad saznati šta je htio reći taj mladi momak. Cijeli život su mrtva tijela šutjela ispred mene i sad kad jedno od njih govori ja bježim i ta spoznaja me natjerala da se vratim i otkrijem njegovo lijepo lice ponovo i saslušam ga pa makar bilo i ludilo u pitanju barem je to moje ludilo i ići ću kod psihijatra i piti lijekove. Ludnica je poput mrtvačnice isto napravljena za ljude na kraju krajeva. Dok sam prilazila njegovom stolu na kojem je ležao nepomično razmišljala sam o svim tim ljudima koji su ležali prije njega na tom istom stolu. Mnogi su bili nečiji sinovi, kćerke, majke, supruge, braća, sestre, očevi i djeca ali nijedno nije sa mnom pričalo iako su svi oni imali neku priču. Ovaj mladić nema priču. Nepoznato tijelo nađeno na rubu grada u kanalu. Takvih mladića godišnje ima preko 100.000 u zemljama trećeg svijeta a na svjetskom nivou ta brojka stiže milione. Milioni ljudi nestane godišnje. Nepoznata tijela bez priče i završetka, bez prilike da dođu u medije, da društvo za njih sazna, da netko pokaže svoju brigu i zanimanje. Tijela bez identiteta koja budu oteta, silovana, ubijena, prodata i iskorištena a potom bačena u kanale kao i ovaj mladić. Njihove priče nikad nitko neće ispričati. Ne postoje nigdje i na kraju se spale u krematoriju sa oznakom N.N a pepeo se prospe u smeće i to je sve. Nema procedure, javnih skupova, medijskih naslova, propagande, politike i lavine informacija o njihovom životu koju su imali prije smrti-Ti ljudi jednostavno ne postoje na papiru ni u stvarnosti koju svi ljudi dijele. Teško je shvatiti da ispred naših očiju nestaju mladići i djevojke jer mediji ne posvjećuju pažnju svim mrtvim tijelima jednako zar ne? U današnjem vremenu senzacionalizma i reklama sve se svelo na 15 minuta slave i to je bolno kad promislimo o tome ali realno ako to sagledamo iskreno. Sjećala sam se obdukcija koje sam vodila na nekim tijelima i medijske pažnje koju su ta tijela dobivala. Zbog nekih se mijenjao zakon, padala vlada, dijelili otkazi visokim funkcionerima i dolazilo do građanskih ratova i pobuna. Sve kao plod jedne velike mašine zvane publicitet zamaskirane u brigu i borbu za viši cilj. Jeste li primijetili reklame uz takve naslove slučajno? Reklame za deterdžent, jeftini internet, kredite i boje za kosu pored naslova o mrtvim ljudima koji privlače pažnju? Jeste li shvatili da mediji mrtve ljude crpe na isti način kao i žive pogotovo ako nanjuše krv tih ljudi i osjete da je dobra roba za klikove na internetu i tiraž papirnih novina koje se danas listaju a sutra bacaju u smeće. Kad mediji nanjuše krv i vijest u jednom mrtvom tijelu tad se pokrene lavina koja traje mjesecima ali i ona poput ljudi na kraju-Umre. Mrtvaci koji dobiju svojih 15 minuta slave završe jednako kao i svi ostali na ovom prolaznom svijetu. Sve što uradi čovjek baš kao čovjek na kraju umre koliko god mi to balzamirali ili održavali na kraju se sve jednostavno pretvori u prah i zato sam morala prići tom momku i saslušati ga sa punom pažnjom.
Kad mediji iscrpe svaku kap mrtve krvi jednog tijela i živih ljudi oko njega pređu na sljedeće tijelo, novi slučaj i svježu priču. To je realnost. Dok traje slučaj svi su zainteresirani, uključeni i imaju mišljenje ali to traje kratko i kad tiraž počne opadati tijelo nestaje sa naslovnica prema kraju novina u zadnje redove kraj oglasa sa kaučima, automobilima i kreditima i potom u potpunosti iščezne. On je bezimen mladić. On nema ime. Nitko ne traži u njegovo ime više ništa na ovom svijetu jer za svijet on više ne postoji i ostala sam samo ja. Sljedeće što ga čeka je spaljivanje i bacanje njegovog pepela u medicinski otpad. Nema novina, naslovnica, grupa, javnih skupova i traženja pravde u njegovo ime. Nema ničega i zato ga gledam sa punom pažnjom jer sam ostala jedino ja. Jedino mene ima na ovom svijetu i moram ga saslušati. Njegovo lijepo lice je obasjano jarkim svjetlom i čini se kao da svjetluca, djeluje kao da spava poput anđela i pitam se kakav je to mladić bio i šta mu se to desilo? Pitam se toliko toga što se nikad nisam pitala otkad sam uništila sve emocije prema tijelima u svom poslu i čekam ga da otvori oči i da kaže što želi. Stojim i promatram i potom se njegove nebesko plave oči otvaraju i gledaju u mene ponovo kao da se probudio iz dubokog sna. U očima mu nazirem sjaj suza i jedna pada sa lijeve strane njegovog glatkog i bijelog obraza, lagano otvara svoje usne i promatra me sa pogledom u kojem leži sva težina ovog svijeta i tuga koja se prostire kroz čitav ovaj zaleđeni svijet koji miriše na smrt. Mladić me promatra i gleda u moju dušu, uzimam ga za ruku refleksno i čekam, ka da ga hrabrim da progovori, ne bojim se više, želim da znam, da čujem, da budem tu za njega. On više nije samo tijelo. On je netko i nešto za mene. Nije samo posao, vijest, članak, reklama, klik, lajk ili naslovnica-On je sad mladić koji nešto znači. Zar tako ne treba biti sa svakim čovjekom i njegovim tijelom na kraju krajeva? Zar ne zaslužujemo svi jednaku pažnju kad umremo,poginemo ili nas netko ubije? Zašto su neki izabrani a drugi zaboravljeni? Zar je i smrt danas pitanje statusa, slave, veze ili para? Izgleda da jeste. Za mene je cijeli život bila i za svijet oko mene. Mladić kao da čita moje misli, osjećam kako me drži za dlan sa svojom ledenom rukom i mekom kožom poput svile tad me upitao sa tužnim i sjetnim glasom ono što neću zaboraviti nikada. Mladić plave kose i plavih očiju bez imena i prezimena, roditelja i prijatelja, prošlosti i budućnosti upita me kratko-A gdje je pravda za mene?
I tad mu rekoh-Nema je. Žao mi je. Ti ne postojiš.
Miris mrtvačnice je težak i opor. Tijela se drže premazana kemikalijama ili natopljena formalinom koji ima poseban miris smrti na koji se vremenom navikneš i ne osjetiš taj miris kao nešto teško i zlokobno. Miris smrti postane uobičajen u nosu i najmanji problem jer ono što vide oči daleko je teže za pogledati i navići se. Nekad sam povraćala kao studentica i jednom pala u nesvijest kad je na mrtvački stol donešeno dijete od šest godina koje je pretukao otac i tad je tijelo dječaka poslužilo kao medicinski primjer za praksu budućih patologa. Sjećam se kad me profesor prozvao strogim glasom i samo rekao- Gospođice Mirjana izvolite da vas čujemo…
Osjećala sam nervozu u stomaku dok su studenti oko mene gledali i čekali moj odgovor. Bila sam najbolja studentica u klasi ali leš dječaka koji je ležao ispred mene nisam mogla prevesti na medicinski rječnik i svesti tijelo jednog mladog ljudskog stvorenja na niz termina i latinskih izraza za mišiće na kojima su nanešene povrede, previše sam mislila na njega kao na osobu, na dijete, na ono šta mu se desilo i kakav je to otac koji pretuče rođeno dijete do smrti. Leš dječaka je ležao ispred mene na jedan metar u sali za autopsiju i proučavanje organa, tijela, dijelova koji su ležali naokolo u velikim staklenkama natopljenim mirisom i tekućinom smrti. Stajala sam pred stolom u svojoj studentskoj uniformi i željela da budem profesionalna, ozbiljna i distancirana od tog tijela ali nisam uspjela. Pala sam. Pala sam na pod i izgubila svijest. Probudili su me za manje od minutu sa nekim sredstvom koje je palilo moje sinuse i vraćalo me natrag među studente koji su samo gledali a neki se i samozadovoljno smijali. Jedna papuča je pala sa mog stopala i osjećala sam se poniženo. Nisam uspjela. Profesor mi je rekao da se to dešava ali da je od mene očekivao više i nadao se da ću biti profesionalna i na nivou zadatka. Bila sam najbolja i zato mi je povjerio najteži slučaj. Razočarala sam sebe, profesora i na kraju to tijelo koje nisam proučila, objasnila i predstavila na nivou profesije koju sam upisala. Nisam se mogla odvojiti od slike dječaka koji je sve to prošao sa tijelom koje je sad ležalo bez znakova života. Previše sam se povezala sa tim malenim tijelom i zato sam se onesvijestila. Danas vidim da nisam pala u nesvijest zbog tog stravičnog prizora krhkog tijela jednog bezimenog dječaka nego zbog ljudske zlobe. Onesvijestila me količina zla nanešena jednom ljudskom biću. Da je bio žrtva prometne nesreće ne bi se dvoumila ni najmanje u svom zadatku ali bio je žrtva svog oca. Imala sam informacije o tijelu, o dječaku i o sudbini koja je dovela to dijete do obdukcijskog stola jedne mrtvačnice gdje se nalaze malene rupe kroz koje se cijedi krv kad tijelo zareže oštri skalpel i krene preko prsnog koša, stomaka, rebara i utrobe-Krv se cijedi u kanalizaciju sa stola kroz te rupice a u njima ponekad ostanu komadići kože, hrskavice koju zareže skalpel ili se krv zgruša i onda čistačice i asistenti naspu sredstvo za čišćenje odvoda i dezinfekciju u te rupe i sve odnese zaborav…
Od tog dana je prošlo više od 30 godina. Izgradila sam karijeru u mrtvačnici na mrtvim tijelima. Moj suprug zna reći da sam gazila preko mrtvih da dođem do cilja. Bizarne šale iz mrtvačnice ili crni humor kako god to nazvali nisam nikad doživljavala ozbiljno ni uvredljivo. Tijela koja leže na stolu više nemaju prigovore, priču i potrebu da se bilo kome svide, opravdaju i ne mogu se uvrijediti. Kad sam to shvatila jednom i zauvijek postala sam dobra u svojoj profesiji i nisu me doticala emotivno tijela koja leže sa svojim pričama ispred mene. Mrtvaci su mirni i nedodirljivi. Živi ljudi su krhki i smrtni a tijela koja je posjetila smrt za mene samo imaju mir. Mir je ono što vidim na njima bez obzira u kakvom stanju došla na stol ispred mene.
U ovih 30 godina sam vidjela mnogo tijela bez glava, ruku, noga, lica i jednom sam doživjela da radim na polovici tijela jednog radnika koji je pao sa skela za vrijeme rada i udario od čeličnu ogradu koja je prepolovila njegov trup-Polovica tog čovjeka je zauvijek nestala u betonu zgrade koja se pravila i nije bilo spasa. Sahrana je bila sa zatvorenim kovčegom. Mnogo ih je bilo sa zatvorenim kovčegom… Voljela bi da mogu ispričati njihove priče, reći njihove istine i pitati ih kako su došli do mene taj dan? Kako je izgledao njihov život i šta se desilo na kraju? Jesu li živjeli dobro? Jesu li bili sretni? Jesu li sad na ljepšem mjestu? Nikad nijedno tijelo nije odgovorilo do jučer. Jučer sam doživjela nešto što se ne može opisati ljudskim riječima i u svojoj karijeri nisam vidjela nešto slično. Jučer je tijelo na mom stolu progovorilo i nije mi se svidjelo ono što je reklo…
Kad sam ustala ujutro prva kafa mi je bila preslaba, novine pune crnih vijesti a vani padala kiša i bila sam depresivna. Teško jutro iza mene dovelo je do još težih obaveza na poslu sve do podne a potom sam morala produžiti smjenu jer je novo tijelo stiglo na obdukciju i tražili su hitan izvještaj i nisam mogla odbiti. Jedva čekam mirovinu, umorna od svega krenula sam u svojim visokim potpeticama prema glavnoj sali i usput kupila još kafe na automatu i jednu čokoladicu sa žitaricama. Kad sam studirala nisam danima jela od straha da ne povratim ispred mrtvaca a sad mirna pojedem čokoladu, popijem kafu ili naručim picu. Muzika na radiju svira dan i noć i nema ničeg neobičnog na mom radnom mjestu osim mrtvih ljudi ali i to je na kraju samo posao. Ništa više. Da bi opstala u svom poslu morala sam shvatiti razliku i prihvatiti činjenice da više ne mogu pomoći nikome tko dođe na moj stol. Ja sam samo radila analize i donosila zaključke ništa više. Jučer sam sa svim tim stanjima svijesti ušla u salu i nervozno pogledala stol na kojem je bila velika bijela posteljina, virila je muška noga sa oznakom prikačenom na palac i pisalo je N.N. Nepoznato. Ovo tijelo je bilo nepoznato. Čudila sam se otkud potreba za izvještajem ako je u pitanju nepoznato tijelo ali to svakako nije bila moja obaveza da znam pa nisam nikoga ni pitala. Zamolila sam asistenta rukavice, alat i diktafon u koji ću pričati i davati komentare koji će mi kasnije pomoći da sastavim izvještaj o nepoznatom muškarcu i da završim sa smjenom i odem kući na serije i lonac kokica koji ispečem na maslacu. Sanjala sam o kraju smjene i samo čekala da sagledam taj slučaj i odem kući.
Zazvonio je telefon u sali i moj asistent se morao javiti na drugi odjel, vratit će se za pola sata a ja sam trebala početi sama. Nedostatak kadra je uradio svoje i sad ljudi rade tri puta više za istu plaću, papirologija, manjak ljudskih resursa i sveukupna loša ekonomska situacija učinila je teškim i posao u mrtvačnicama gdje posla zapravo uvijek ima jer svi moramo umrijeti na kraju zar ne?
Prilazim stolu i skidam bijelu posteljinu lagano i s poštovanjem kao da radim prvi put. Profesionalac u meni ne dozvoljava da radim površno i brzo. Uvijek pristupam isto i zato nikad ne napravim grešku. Bez obzira na sav svoj umor moja koncentracija je uvijek svježa kad krenem s poslom jer to je bio jedini način da kao žena uspijem u ovakvom poslu. Besprijekorna i disciplinirana sam jedino mogla uspjeti i zato uvijek radim kao da radim prvi put s potpunom pažnjom. Otkrivam tijelo i gledam u lice mladića koji ima otprilike dvadesetak godina. Lice je bijelo poput kamenog kipa bez ijedne bore sa glatkom kožom, vilica je snažna i svi zubi na mjestu, oči nemaju tragove popucalih kapilara i ugrušaka, nema vidljivih povreda izvana i zato pretpostavljam da se radi o prirodnoj smrti. Uzimam skaplel i oštrim sječivom lagano dodirujem vrh prsnog koša tačno ispod sredine rebara gdje se spajaju rebra koja štite pluća i onda krećem prema dolje da otvorim stomak i vidim utrobu. Kad sam zarezala krenula je kap tamnocrvene krvi a onda je momak otvorio oči i rekao-Čekaj!
Skamenila sam se. Gledao je u mene sa plavim očima i bijelim licem kao prekrasni kip koji leži zaleđen u vremenu i prostoru zauvijek i pomislila sam da haluciniram. Skalpel sam bacila svom snagom iz ruke i čula kako oštri zvuk metala udara u ledene pločice. Znoj je prešao preko mojih leđa i snažan instinkt da moram spasiti vlastiti život i pobjeći od tog mrtvaca jer samo u hororima tijela pričaju i nikad nisu dobra. Prepala sam se tog mladića lijepog lica, imao je divan i nježan glas u toj jednoj riječi koju je rekao i njegov pogled je bio sanjiv i prepun tuge. Halucinacija pomislih. Ludilo. Pukla sam kako je znao reći moj muž. Pukla sam od vađenja tuđih mozgova i spremajući ih u staklenke kao da pravim ajvar. On je bio upravu za moj posao kad je rekao da ću na kraju zaista poludjeti i da bi trebala preći na posao u papirologiji i izvještajima ali ja sam htjela svoju karijeru i sad plaćam zdravim razumom cijenu svojih želja. Umor, neprospavana noć, stres ili jednostavno trenutak zabune ali tijelo je ponovilo i to još ljepšim glasom-Molim te čekaj! I ja sam stala. Mladić je rekao da mi ima nešto za ispričati i zamolio me da sjednem. U tom sam trenutku zaista shvatila da više nisam normalna i prebacila bijelu posteljinu preko njegovog mladog lica. Okrenula sam se prema izlazu da izađem brzo na zrak jer me uhvatila panika, ludilo ili neka bolest nalik na šizofreniju. Pomislila sam na sve genetske bolesti koje nisu bile u mojoj obitelji a predstavljaju ludilo. Pomislila sam da su skrivali od mene sve te bolesti o kojima se još uvijek u našim sredinama šut. Jednostavno rečeno pukla od svih tih tijela i sad pričam sa njima jer sam s njima cijeli svoj život. Prepala sam se i krenula prema izlazu na svjež zrak, da zapalim cigaretu i popijem nešto žestoko, asistent se još nije vratio i ruke su mi se tresle dok sam brzo koračala prema vratima grabeći kaput sa vješalice i udarajući svom snagom do vrata sale u nadi da je sve to samo jedna noćna mora koja ima svoje značenje na latinskom, medicinskom i svim drugim jezicima u kojima sam nalazila dijagnoze, objašnjenja i teorije života i smrti. Nadala sam se da ne gubim zdrav razum. Tijelo me nije prepalo jer sam čvrsto vjerovala da tijela ne mogu govoriti posebno ne mrtvi ljudi. Moj razum je uvijek bio jača strana nakon što sam sravnila emocije u sebi sa tijelom onog malenog dječaka prije 30 godina. Razum je nešto u što sam jedino vjerovala u svom životu. Nisam vjerovala u Boga ni u neku višu silu koja upravlja svijetom. Nisam odgojena kao vjernica a nauka mi je dodatno pomogla da tijela sagledavam kao biološki skup funkcija koji vremenom ili okolnostima jednostavno čovjeka iznevjeri. Tijelo je samo skup organa koji međusobno funkcionišu i jedan um koji svemu tome daje opis i poseban potpis.
Dok sam stajala na izlaznim vratima sale pogledala sam još jednom prema tijelu na stolu i bijeloj posteljini koja ga je prekrivala. Bilo je mirno. Nepoznato tijelo muškarca nađeno u kanalu na rubu grada. Mrtvac bez imena i prezimena mi je htio nešto reći a ja sam ga prekrila posteljinom. Bila sa ishitrena moram priznati i neprofesionalna. Zastala sam na izlaznim vratima i gledala u salu koja je mirno okruživala jedan stol pred kojeg su stajale naprave za seciranje i blistale na snažnom svjetlu kliničke lampe koja pokazuje i otkriva sve. Stajala sam i vidjela da se ništa ne dešava, možda sam sve zaista umislila? Dok sam prelazila pogledom preko cijele prostorije vidjela sam kako je skalpel i dalje na podu sa kapljicama krvi koje su se sad razlijevale po sivim pločicama kao dokaz da se trenutak zaista desio. Nešto se desilo i skalpel je na podu, na posteljini se pojavljuju tamne mrlje preko mjesta gdje stoje mladićeva prsa gdje sam zasjekla kad me zamolio da sačekam. U meni je tad nešto prelomilo i odlučila sam priči tom stolu i saslušati tog mladića. Vjerujem kako je znatiželja najveća ljudska vrlina jer nas pokreće i vodi preko svih naših granica. Znatiželja je pobijedila sve ostale emocije i osjećaje koje sam do maloprije imala. Nestale su predrasude prema situaciji i pomislila sam ako zaista gubim razum onda nema smisla bježati od situacije jer ludilo ću donijeti i kući, svuda sa sobom i počet ću pričati i sa drvećem, skroz ću poludjeti i neću znati da sam luda. U tom trenutku mi je postalo svejedno i odlučila sam da priđem stolu i saslušam tog mladića.
U trenutku te odluke nestale su moje sumnje i strahovi i pobijedila je želja za znanjem. Nešto se dešavalo sa mnom ili sa tim mladićem i ako odem iz sale neću nikad saznati šta je htio reći taj mladi momak. Cijeli život su mrtva tijela šutjela ispred mene i sad kad jedno od njih govori ja bježim i ta spoznaja me natjerala da se vratim i otkrijem njegovo lijepo lice ponovo i saslušam ga pa makar bilo i ludilo u pitanju barem je to moje ludilo i ići ću kod psihijatra i piti lijekove. Ludnica je poput mrtvačnice isto napravljena za ljude na kraju krajeva. Dok sam prilazila njegovom stolu na kojem je ležao nepomično razmišljala sam o svim tim ljudima koji su ležali prije njega na tom istom stolu. Mnogi su bili nečiji sinovi, kćerke, majke, supruge, braća, sestre, očevi i djeca ali nijedno nije sa mnom pričalo iako su svi oni imali neku priču. Ovaj mladić nema priču. Nepoznato tijelo nađeno na rubu grada u kanalu. Takvih mladića godišnje ima preko 100.000 u zemljama trećeg svijeta a na svjetskom nivou ta brojka stiže milione. Milioni ljudi nestane godišnje. Nepoznata tijela bez priče i završetka, bez prilike da dođu u medije, da društvo za njih sazna, da netko pokaže svoju brigu i zanimanje. Tijela bez identiteta koja budu oteta, silovana, ubijena, prodata i iskorištena a potom bačena u kanale kao i ovaj mladić. Njihove priče nikad nitko neće ispričati. Ne postoje nigdje i na kraju se spale u krematoriju sa oznakom N.N a pepeo se prospe u smeće i to je sve. Nema procedure, javnih skupova, medijskih naslova, propagande, politike i lavine informacija o njihovom životu koju su imali prije smrti-Ti ljudi jednostavno ne postoje na papiru ni u stvarnosti koju svi ljudi dijele. Teško je shvatiti da ispred naših očiju nestaju mladići i djevojke jer mediji ne posvjećuju pažnju svim mrtvim tijelima jednako zar ne? U današnjem vremenu senzacionalizma i reklama sve se svelo na 15 minuta slave i to je bolno kad promislimo o tome ali realno ako to sagledamo iskreno. Sjećala sam se obdukcija koje sam vodila na nekim tijelima i medijske pažnje koju su ta tijela dobivala. Zbog nekih se mijenjao zakon, padala vlada, dijelili otkazi visokim funkcionerima i dolazilo do građanskih ratova i pobuna. Sve kao plod jedne velike mašine zvane publicitet zamaskirane u brigu i borbu za viši cilj. Jeste li primijetili reklame uz takve naslove slučajno? Reklame za deterdžent, jeftini internet, kredite i boje za kosu pored naslova o mrtvim ljudima koji privlače pažnju? Jeste li shvatili da mediji mrtve ljude crpe na isti način kao i žive pogotovo ako nanjuše krv tih ljudi i osjete da je dobra roba za klikove na internetu i tiraž papirnih novina koje se danas listaju a sutra bacaju u smeće. Kad mediji nanjuše krv i vijest u jednom mrtvom tijelu tad se pokrene lavina koja traje mjesecima ali i ona poput ljudi na kraju-Umre. Mrtvaci koji dobiju svojih 15 minuta slave završe jednako kao i svi ostali na ovom prolaznom svijetu. Sve što uradi čovjek baš kao čovjek na kraju umre koliko god mi to balzamirali ili održavali na kraju se sve jednostavno pretvori u prah i zato sam morala prići tom momku i saslušati ga sa punom pažnjom.
Kad mediji iscrpe svaku kap mrtve krvi jednog tijela i živih ljudi oko njega pređu na sljedeće tijelo, novi slučaj i svježu priču. To je realnost. Dok traje slučaj svi su zainteresirani, uključeni i imaju mišljenje ali to traje kratko i kad tiraž počne opadati tijelo nestaje sa naslovnica prema kraju novina u zadnje redove kraj oglasa sa kaučima, automobilima i kreditima i potom u potpunosti iščezne. On je bezimen mladić. On nema ime. Nitko ne traži u njegovo ime više ništa na ovom svijetu jer za svijet on više ne postoji i ostala sam samo ja. Sljedeće što ga čeka je spaljivanje i bacanje njegovog pepela u medicinski otpad. Nema novina, naslovnica, grupa, javnih skupova i traženja pravde u njegovo ime. Nema ničega i zato ga gledam sa punom pažnjom jer sam ostala jedino ja. Jedino mene ima na ovom svijetu i moram ga saslušati. Njegovo lijepo lice je obasjano jarkim svjetlom i čini se kao da svjetluca, djeluje kao da spava poput anđela i pitam se kakav je to mladić bio i šta mu se to desilo? Pitam se toliko toga što se nikad nisam pitala otkad sam uništila sve emocije prema tijelima u svom poslu i čekam ga da otvori oči i da kaže što želi. Stojim i promatram i potom se njegove nebesko plave oči otvaraju i gledaju u mene ponovo kao da se probudio iz dubokog sna. U očima mu nazirem sjaj suza i jedna pada sa lijeve strane njegovog glatkog i bijelog obraza, lagano otvara svoje usne i promatra me sa pogledom u kojem leži sva težina ovog svijeta i tuga koja se prostire kroz čitav ovaj zaleđeni svijet koji miriše na smrt. Mladić me promatra i gleda u moju dušu, uzimam ga za ruku refleksno i čekam, ka da ga hrabrim da progovori, ne bojim se više, želim da znam, da čujem, da budem tu za njega. On više nije samo tijelo. On je netko i nešto za mene. Nije samo posao, vijest, članak, reklama, klik, lajk ili naslovnica-On je sad mladić koji nešto znači. Zar tako ne treba biti sa svakim čovjekom i njegovim tijelom na kraju krajeva? Zar ne zaslužujemo svi jednaku pažnju kad umremo,poginemo ili nas netko ubije? Zašto su neki izabrani a drugi zaboravljeni? Zar je i smrt danas pitanje statusa, slave, veze ili para? Izgleda da jeste. Za mene je cijeli život bila i za svijet oko mene. Mladić kao da čita moje misli, osjećam kako me drži za dlan sa svojom ledenom rukom i mekom kožom poput svile tad me upitao sa tužnim i sjetnim glasom ono što neću zaboraviti nikada. Mladić plave kose i plavih očiju bez imena i prezimena, roditelja i prijatelja, prošlosti i budućnosti upita me kratko-A gdje je pravda za mene?
I tad mu rekoh-Nema je. Žao mi je. Ti ne postojiš.