Sjećam se 2002 godine meni je bila preteška. Bila sam u stalnom pokretu, na putu između Beograda, Banja Luke i Zvornika. Ja sam ona koja je imala dijete u naručju i torbu na ramenu. I sad ponekad pogledam pod most kod autobuske u Zvorniku, da vidim ima li me tamo? Da li još uvijek stopiram? Trebalo je stići u Zvornik svakog drugog dana. Plata je tada kasnila više od dvanaest mjeseci.
Nije bilo lako. Sreća prošlo je! Liječenje je trajalo samo, ili cijele dvije godine.
Iz ove perspektive ne mogu a da se ne zapitam šta je sa onom djecom kojima je potrebna rehabilitacija tokom cijelog života??? Njihovi troškovi su veliki. To nisu samo troškovi prevoza, i ljekarskih pregleda.
Zakonom je sve jasno definisano, ali u praksi to drugačije izgleda. Uvijek se iznova iznenadim kad vidim koliko je naš zakon uređen i “dobar” kao i činjenicom da se uglavnom ne sprovodi. Kome god da se obratite za pomoć reći će vam da je sve u redu. Da je uradio sve što je u njegovoj moći, a opet ništa ne funkcioniše.
Svaki zakon trebao bi imati i svoju budžetsku stavku da bi bio primjenjiv. Trebao bi, nekad je i ima!!! Previše toga se izgubi u onim “zakonskim rupama”. Svako sebi da za pravo da tumači zakone po svom nahođenju. Nekad iz neznanja, nedostatka empatije ili lijenosti. I desi se da mnogi korisnici ostanu uskraćeni prilikom ostvarivanja svojih prava.
Zakon o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti osoba sa poteškoćama ili smetnjama u razvoju
Po ovom zakonu osobe sa poteškoćama ili smetnjama u razvoju kao i osobe sa određenim stepenom invalidnosti imaju pravo na pomoć i njegu drugog lica. Oni moraju proći kategorizaciju koju vrši komisija u nadležnim Domovima zdravlja. Prilikom utvrđivanja stepena invalidnosti pacijenti ispunjavaju i Bartelov test.
Potrebno je napomenuti da je svaka osoba individua za sebe. U njenu individualnost spadaju njene mogućnosti, kao i potrebe. Ponekad je nemoguće ili nedovoljno vremena koje komisija ima da bi se to i utvrdilo. I sam Bertelov test je samo skup od deset pitanja na koje se uglavnom odgovara sa DA ili NE tako da ni on nije pravi pokazatelj stanja pacijenta. Možda bi za određivanje stepena invalidnosti trebalo odrediti neki period, u poznatom okruženju za posmatranje. Onih sat vremena ili dvadesetak minuta pred komisijom je premalo da bi se vidjela kompletna slika.
Zdravstvena i socijalna zaštita su usko vezane i zakonski se preklapaju. Od veličine stepena invaliditeta kategorizacijom ostvaruje se pravo na:
Stalnu novčanu pomoć u iznosu od 120 KM.
Pravo na tuđu njegu ili ( pomoć i njegu drugog lica) imaju sva lica koja imaju potrebu za pomoći drugih lica stalno ili djelimično. Od njihovih potreba zavisi i visina iznosa koji dobijaju, i to je 83 ili 120 KM.
Lična invalidnina nije zakonska odredba. Ovo je samo inicijativa koja se sprovodi od pretprošle godine. Pravo na nju ostvaruju lica sa stečenim ili urođenim invaliditetom koja su invalidnost stekli do 18 godina i oštećenje više od 80%.
Pravo na tri sedmice rehabilitacije u banjskom lječilištu.
Pravo na jednokratnu pomoć imaju svi dva puta godišnje u ukupnom iznosu od 120 KM.
Centar za Socijalni rad bi trebao da obavijesti svoje korisnike o njihovim pravima. On je taj koji im izdaje rješenja.
U Centru za Socijalni rad pored pravnog i psihološkog savjetovališta trebao bi biti i pedagog, defektolog, i socijalni radnik. Broj zaposlenih zavisi, ili bi trebao da zavisi od broja stanovnika opštine.
Zakon o obrazovanju
U BiH se radi po principima inkluzije prepisanim iz bogatih evropskih zemalja poput Njemačke. Samo što BiH budžet nije na tom nivou da bi ta inkluzija bila stvarna, a ne prividna.
Na prvi pogled rekli bi da inkluzija postoji. Imamo specijalna odjeljenja u osnovnim školama samo što ono djeluje po sistemu po kom djeluju i dvije škole pod istim krovom. Djeca koja su u kolicima nemaju pristup ulasku u škole, niti u sve učionice. Djeca iz specijalnog odjeljenja bar kod nas iz nekog razloga su na posljednjem spratu i na kraju hodnika. Oni funkcionišu odvojeno, kao i njihovi časovi. Skoro da nemaju dodira sa zdravom djecom!.
U zakonu jasno stoji da Javne ustanove moraju imati pristupnu rampu. Ove rampe uglavnom ne postoje ili su pravljene pod nekim uglovima tako da ih je teško koristiti.
Jedinice lokalne samouprave su dužne da djeci sa poteškoćama ili smetnjama u razvoju oforme specijalna odjeljenja. Četiri osobe su minimum za formiranje takvih odjeljenja. Dužni su da im obezbjede prevoz, hranu, a ponekad i smještaj.
Osobe sa oštećenjem sluha uče po prilagođenom programu, bez obzira na njihove psihičke sposobnosti. Samim tim su i diskriminisane jer njihov koeficijent inteligencije i motorika nisu ograničeni. Druga stvar po kojoj su diskriminisani je maternji jezik. Pod ovim pojmom se podrazumjeva jedan od tri jezika u BiH, ali ne i znakovni jezik.
Djeca koja su smještena u ustanove nemaju pravo na tuđu njegu. Čak ni onim mjesecima kad borave sa svojom porodicom, tj. za vrijeme raspusta.
Većina djece sa nekim stepenom invaliditeta ne nastavljaju svoje školovanje. Oni koji to učine rijetko imaju priliku da sami biraju svoju profesiju.
Treba napomenuti da postoje i roditelji koji umanjuju sposobnosti svoga djeteta preuzimajući na sebe njihove obaveze. Ta djeca nisu naviknuta na samostalan život i osnovne higijenske potrebe.
Zakon o zapošljavanju
Postoji zakon o kvalifikaciji i prekvalifikaciji.
Postoji i zakon po kome na devetnaest zaposlenih osoba jedna treba da bude osoba sa invaliditetom.
Postoji zakon po kome poslodavci koji zapošljavaju osobe sa nekim stepenom invaliditeta imaju pravo na olakšice i podsticaje prilikom njihovog zapošljavanja.
Kroz razne projekte i programe postoji mogućnost samozapošljavanja.
Roditelji djece sa poteškoćama ili smetnjama u razvoju imaju pravo na četverosatno radno vrijeme. Po zakonu trebali bi primati punu platu. Ova stavka odnosi se samo na roditelje. Činjenica je da niko od nas neće vječno živjeti. Ovo bi trebalo da se prenosi i na zakonske staratelje.
Mehanizmi postoje, kao i zakoni. Možda je osviještenost ono što nam nedostaje. Svima bi bilo mnogo lakše da se bar trećina zakona koji postoje u praksi i sprovodi.