Slušam vas juče. Na ulici, u gradskom prevozu, a onda čitam vaše komentare po društvenim mrežama. Niste čak ni šaljivi, ironični, ne smijete se sestri baba Marte u brk, nego ste ozbiljni, gotovo ljuti. Spremili ste zimsku garderobu, dokad ovo misli padati, kakve su to prognoze, sad će i Prvi maj a najavili su apokalipsu ko zna dokad, pa kako ćete roštiljati? I onda opet redovi i redovi o uveliko izvađenoj proljetno – ljetnoj garderobi da se pitam u koje dubine i na kojoj kilometarskoj udaljenosti ste zakopali zimsku, trebaju li vam kakvi haskiji i sanke da po to odete? Zaboravili ste da je nekada i u aprilu znao pasti snijeg i temperatura otići ispod nule? Eto, ja se recimo sjećam jednog hladnog i kišnog juna prije desetak godina, većim dijelom provedenog u gležnjericama i jesenjoj jakni. I evo me, živa i zdrava. Da, zdrava. Želim da to ne zaboravite ni u jednoj sekundi, vi koji ste zdravi. Kao što želim da svoje zdravo vrijeme provodite u ljepšim stvarima, a ne u lamentiranju nad vremenskim (ne)prilikama.
Sve ja to želim, ali kako vidim i jutros, nema stajanja u zaletu kuknjave i ne završava se sve na ovom aprilskom zahlađenju koje vas je potpuno zateklo, nego nastavljate o prvomajskim vremenskim turbulencijama. Kako zdrav čovjek mnoge stvari olako zaboravlja, eto da vas malo podsjetim da ste, kakvo god se prvomajsko vrijeme zadesilo, uspijevali da razbacite roštilj, okupite se sa društvom ili porodicom i lijepo provedete. Ipak, i to vam zadaje glavobolju, čak vas ne brinu ni poplave, ni kako će kiša uticati na sadnice koje su neke vrijedne ruke položile u zemlju da biste ih imali sutra na trpezi.
Trošite se na nepotrebne stvari. A zdravi ste. Radite, većina vas ima automobil ili novac za taksi, ako je već prolom oblaka pa trebate preći udaljenost od tačke A do tačke B. Mada, znam da i oni koji ne rade imaju kišobran, čizme i kabanicu. Ipak kukate. A šta sam vam rekla? Ne kao neki jogin guru ili life couch, nego kao jedno sasvim obično biće. Zdravo biće.
U jednom tako „šokantno“ kišnom i hladnom danu poput jučerašnjeg, odlazim u posjetu na onkološki odjel. I sami znate da bolnica, makar čovjek otišao da odstrani uraslu dlaku ili nekim tako sitnim „poslom“, makar i zdrav išao u posjetu nekome sa minornim problemom, uvijek odiše sumornošću, sivilom. Nikad u bolnici nije lijepo, budimo realni. Ali on me dočekao sa osmijehom, obradovan što sam došla i govori mi kako je dobar, bolje je, ide sve kako treba. Šta biste vi, frapirani što ste juče ostali u teksas jaknama, laganim patikama ilii baletankama, uradili na mom mjestu? Ušli u bolničku sobu sa vrata psujući na pljusak, zahlađenje, komentarišući vremenske prilike?! Ma dajte, nemojte me nasmijavati.
Poslije posjete krenem kod roditelja da sa njima popijem kafu, nije me kiša u tome spriječila, iako nemam automobil i koristila sam usluge gradskog prevoza. Unutra svi mrzovoljni, pljuju po vremenu, klasika. Hajde da ne bude samo bolest, nego ne čuh nikoga ko ima usjeve, malinjak ili nešto takvo, pa da ta briga zbog vremena bude zaista opravdana. Samo to grozno vrijeme koje se urotilo protiv nas, kakve teorije zavjere, političari i ostale trice, kako ta hladna aprilska kiša zna biti prava pogan. Reći ću vam nešto u povjerenju – jedina prava pogan koja postoji na ovom svijetu je bolest. Pssst!
Stigla sam kod svojih u jednom komadu, suva. Ja sam vam ona iz reda nezaposlenih koja je još davno obezbijedila gumene čizme, kabanicu i veliki kišobran, a sve to mi je bilo nadohvat ruke, nisam morala ići iza sedam gora po tu opremu za ovakve neprilike. Moji vrijeme ne spomenuše. Ali, uz kafu, mama je spomenula kako se čula sa jednom prijateljicom, pa pitam za teta D i zdravlje njene porodice. Inače, ta mamina prijateljica je prije par godina imala veliki zdravstveni problem sa nogom i provela mjesece držeći nogu kompletnu u gipsu. Danas gips nema ali stanje nije najbolje pa ona sa tako otečenom i bolnom nogom odlazi na posao jer joj je ostalo relativno malo do penzije. Mama, nekadašnji postanar onkološkog odjela, kao i sve ostalo uostalom, i vijesti o prijateljici priča uz osmijeh i „znaš nju, vazda nešto radi“. Saznajem tako da teta D sadi cvijeće, pravi tortu za rođendan, bavi se slikanjem, a kada upitam smeta li joj problem sa nogom, mama odgovara u svom, ali i stilu svoje prijateljice: „koji problem?“
I opet ponavljam, jedini pravi i istinski problem je bolest. Posao se može naći, novac zaraditi. Prijatelji i porodica su tu. Sitne radosti su oko nas svakodnevno. A vremenskih turbulencija će vazda biti. I snijega u aprilu i oktobarskog sunčanja. Jeste, sve se poremetilo, ali nemojte, dragi moji zdravi, dozvoliti da vas poremeti nekoliko hladnih, kišnih aprilskih dana. Utoplite se kada idete na posao ili u kupovinu, ušuškajte se u toplini doma uz svoje najdraže i čitajte knjigu, izmišljajte igre sa klincima, gledajte film. Možete to sve, nije tako teško. Jer, dragi moji zdravi, sunce i toplota su u vama, samo ako vi to želite. Ako baš nećete, evo i danas duva, padaće kiša, hladno je pa nastavite kukati. Ma nemojte, šalila sam se, ipak izaberite ovo prvo, zdravije je!