Uzdah. Svaki naredni brži od prethodnog, nižu se jedan za drugim dok konačno ne uhvati samog sebe kako zadihan sjedi ispred ekrana u maloj sobi izmučen pitanjima koja se nameću niotkud. Jedno preko drugog naviru, guraju se, preskaču i laktaju s malo obzira za prethodnike. Čine se bitna, doduše. Zahtijevaju odgovore odmah i sada. Takva su da se bilo kakvo odugovlačenje s odgovorima čini fatalno, po sebe i po druge oko sebe. Ne usuđuje se postaviti ih na glas.
Ima u tim pitanjima razočarenja, bijesa, tuge i predanosti njima samima i pripisati ih sva nužnosti značilo bi odreći se dijela sebe iz kojeg dolaze. Pripisati ih Njemu bi vjerovatno bilo najzdravije. Stroge osude i mržnja zamjenile bi moralni relativitet i on bi izrastao u jednog od hiljade drugih, po svemu sličnih i jednakih. Našao bi jednoličan posao, zajednički jezik s roditeljima, poštovanje (za kojim toliko žudi), djevojku u čije podnožije, kako bi ona sigurno rekla, niko nije kročio. Smijao bi se ispraznim frazama, otrcanim klišejima i vratio na lice masku po kojoj je patnja izbušila rupe.
…zar bi to bilo toliko loše…
Dvije stvari spriječavale su ga u tome, mislio je.
Prvo, odbaciti patnju značilo bi uništiti autentičnost sebe i izgubiti sadašnji raison d'etre (koji, moramo biti iskreni, više vuče u krevet nego iz njega). To bi značilo prihvatiti prošlost za nejasnu misao koju ljenost, nepažnja i pasivnost preoblikuju u nešto sasvim bitno, a opet previše daleko da bi se tačni uzroci i posljedice koji nas sada određuju mogli pouzdano utvrditi.
Drugo i ono puno teže, valjalo bi ovoj pustahiji izmučenoj svim i svačim dodati još koju kap mržnje i još par raskola.
To bi ga doduše održalo u životu, kao što je držalo tolike prije njega i kao što će držati mnoge poslije njega.
Nije on nikakav patriota, domoljub, niti je u svojoj zemlji vidio bilo kakvu budućnost za sebe, malo zbog fakta da je bio upoznat s vanjskom politkom svijeta i da je u njoj (za razliku od sebe) mogao sagledati uzroke i posljedice događaja i shvatiti da mržnju koriste protiv tebe,
…o kako bi volio da oni to znaju…
a malo više zbog toga što nije imao kud sa svim tim mislima i očima koje su u svijetu vidjele najprije ispraznost, proračunatost i neshvatljive ludarije koje su ljudi radili, oko njega u ime mržnje i straha, a dalje od njega u ime boljeg sutra (u koje je nekad vjerovao; mržnja drugih je u njemu uništila bolje sutra, zbog toga se s njima ne može poistovjetiti).
Tako je sjedio ispred ekrana, polu lucidnih misli za koje nije shvatao odakle dolaze i kome i na koji način koriste, i zabrinutno mislio šta je to slijedeće što dolazi i na koji način, ako ikako, on može bilo šta promjeniti. Neće naći odgovor ovdje.
Otići će, uskoro. Odbaciti će puno više nego što je trebao, a samim tim i mržnju koja će u drugima ostati njegovim odlaskom te paradoksalno njihove živote učiniti važnijim i boljim. Patnju i žal za njim će preuzeti već ostarjeli roditelji, a odgovornost neće preuzeti niko. Odgovornost se ovdje ne preuzima.
U toku života sreo je samo dvije vrste ljudi. One koje žive isključivo za sebe i one koji pokušavaju da žive i za druge. Vidio je sebičnost jednih i ludost drugih. Sada ide tražiti treće. Neće ih naći, ali mudrost ne se može saopćiti.
Poželite mu barem sretan put, imajte toliko ljudskosti.