U postizbornom kontraverznom procesu formiranja vlasti čiji se zavšetak na državnom nivou još i ne nazire, imali smo sukob ne samo suprotstavljenih političkih opcija oko grabljenja komada kolača vlasti, nego, ma koliko god to moglo izlizano zvučati sukob dva koncepta o (ne)uređenju države BiH. Kada govorimo o Federaciji po prvi put smo u postdejtonskoj BiH imali slučaj da su četiri stranke predvođene SDP-om potpisale programsku platformu koja je bila osnova u procesu formiranje vlasti, za razliku od dosadašnje prakse podjele vlasti po nacionalnom ključu i dogovorenim stranačkim talovima. S druge pak strane smo imali upravo taj ustaljeni koncept predvođen HDZ-ovima o “legitimnim predstavnicima naroda” koji formiraju vlast. Po logici “legitimnih predstavnika naroda” HDZ-ovima bi trebala pripasti sva ministarska mjesta u budućoj vladi, očito ne samo u ovom mandatu, jer tako shvaćena vlast se formira strogo na etničkom principu po kome stranke koje osvoje relativnu većinu glasovima jednog od konstitutivnih naroda daju sve ministre iz reda tog naroda. Iako zakon ne poznaje kategoriju “legitimnih predstavnika naroda” i iako kad bi ona i postojala HDZ-ovima opet po broju osvojenih glasova ne bi trebala pripadati sva mjesta izvršne vlasti predviđena za predstavnike hrvatskog naroda, to ih nije spriječavalo da povedu bjesomučnu kampanju protiv stranaka potpisnica platforme optužujući ih za kršenje Ustava, državni udar, majoriziranje hrvatskog naroda, stvaranje jednonacionalne bošnjačke republike, proglašavajući hrvatski dio potpisnika platforme izdajnicima, a nisu se libili ni od pozivanja na neposlušnost vladi i ignorisanje federalnin institucija. Čak ni ponuđena 4 ministarska mjesta od 5 predviđenih hrvatskih nisu bila dovoljna da zadovoljeve HDZ-ovske apetite prema vlasti, i samo je ovo odbijanje uz intervenciju Visokog predstavnika spasilo projekt i obraz potpisnica platforme od predaje pred HDZ-ovim ucjenama i agresivnom nacionalističkom retorikom.
Nažalost, upravo je u ovakvoj postizbornoj kaljuži oko formiranja vlasti na površinu isplivalo raskošno licemjerje pojedinih sarajevskih medija i novinara, kome su lični animozitet i netrepeljivost očito postali osnovni kriterij u ravnanju prema SDP-u. Kako drugačije objasniti da dugogodišnji medijski borci za građansku BiH i protiv nacionalnih podjela naglo počinju pokazivati veliku brigu za već spomenute “legitimne predstavnike” i izbornu volju konstitutivnih naroda? Kako je moguće da oni koji su do juče HDZ smatrali jednim od najvećih grobara, radije tiho staju uz njihov zahtjev za podjelom vlasti po principu prebrojavanja krvnih zrnaca glasača, nego formiranja vlasti na programskoj osnovi? Daleko od toga da se SDP-u opterećenom brojnim aferama i sumnjivim radnjama nema šta zamjeriti, ali kako je moguće da je on kao jedina ozbiljna stranka sa građanskim konceptom postao veće zlo od onih koji pozivaju na formiranje trećeg entieta, pozdravljaju nas iz stolnih gradova, potpisuju savezničke sporazume sa neskrivenim rušiteljima države i negatorima genocida, u opštinama pod svojim nadzorom vrše aparthejd u školama, budžete na raznim nivoima vlasti u kojima su učestvovali ostavljaju oštećene za milione, itd…? Možda su mnogim sarajevskim novinarima Mostar a samim tim i HDZ-ovi postao daleki i ne više tako odbojni, dok je gorčina uzrokovana raznoraznim pobudama zbog “našeg” SDP-a ostala duboko u njima. Iako sam prvobitno planirao, radi vlastitog dostojanstva i digniteta neću spominjati imena novinara na koje se ovo odnosi, no svakom ko iole prati medijsku scenu jasno je na koga se prvenstveno misli. Ono što hladne glave mogu zaključiti je da medijska scena u BiH zadnjih nekoliko godina polako ali sigurno se kreće prema samom dnu i da su kod mnogih naših novinara lični interesi, talovi i sujete postali osnovna vodilja u analiziranju i sagledavanju domaće političke scene. SDP koji se tih novinara davno odrekao tako se našao u vrlo nezavidnoj poziciji da u situaciji kada je na izborima osvojio povjerenje većine građana, protiv sebe ima uperenu čitavi medijsku mašineriju, od hercegovačkih portala i listova bliskih HDZ-u do sarajevskih deklarativno građanski orijentisanih medija. Mnogo veću korist mu ne donose ni mediji pod njegovom kontrolom koji svojom navijačkom uređivačkom politikom i pristrasnošću samo dodatno gube na kredibilnosti.
Na kraju se pak zaboravlja ono najosnovnije, da glavno pitanje nije jesmo li za Lagumdžijom ili Čovića, ma koliko se to mnogima činilo. U ovakvoj konstelaciji odnosa pravo je pitanje jesmo li za kretanje prema nekom normalnijem, građanskijem i nacionalno neopterećerenijem društvu, ili smo za definitivno cementiranje etničke podjele u kojoj bi vječno vladali “legitimni predstavnici”. Neki su, nadam se nesvjesno, izabrali drugu opciju!