Onomad imadoh problem sa ličnom kartom i problem sa time što sam rođen u Titovom Užicu,a sada u novoj državi po najnovijoj srpskoj tradiciji treba da sam rođen samo u Užicu. To mi je sada jasno jer ako u ličnoj karti piše da sam rođen u Titovom Užicu, a treba da piše Užicu, kako službeno lice kada me legitimiše može da zna da sam ja rođen u Užicu koje se nalazi sedamdeset kilometara od Višegrada, a ne u Titovom Užicu koje se nalazi na delti Nila 700 kilometara od Višegrada.
Da li su u pitanju glupi zakoni koji služe da nam naša država oduzme i zadnju prebijenu paru ili neznanje zaposlenih pitanje je koje bi, kada bi se danas “igrao” Hamlet na trulim i propalim daskama Doma kulture Višegrad, naturščik mucajući izgovarao držeći u ruci lični document Republike Srpske.
Da nisam jedini koji je “naleteo” na ovo večno pitanje znao sam i ranije, ali čuvši pripovedanje moga drugara koji je pokušao da registruje motorno vozilo na dva točka, što bi naš narod rekao motorcycle, naježila mi se svaka dlaka moje čupave kose. Da sam bio na njegovom mestu i da sam to doživeo verovatno bih na licu mesta u CIPS-u počeo sam sebi da čupam dlake sa grudi kao što Bruce Lee očupa Chuck Norisa u “Zmajevom gnezdu”. Lažem, ne bih, ali samo iz razloga što sam tu ćosav kao bebino dupe.
Nedavno je uveden zakon po kome tehnički pregled za vozila iz Federacije ne važi u Republici Srpskoj. Prvo stvar koja mi nikako nije jasna kako u jednoj državi da može da ne važi nešto iz drugog grada. Pitam se da li u Vojvodini važi tehnički pregled iz Srbije. Znam reći ćete nije to isto to je sve Srbija, a mi smo …. Ne znam vise ni ja šta smo, ono što mi prvo pada na pamet je to da smo mi (ovde bih citirao Petra Božovića iz “Lepote poroka” ali mi kultura ne dozvoljava pa ću samo nagovestiti) …. u slamnom šeširu. Da li je moguće da sam ja prespavao nekoliko decenija i da je u međuvremenu naš veliki državnik i predsednik proglasio toliko najavljivanu nezavisnost ili je u pitanju to da Republiku Srpsku nastanjuju veverice koje može da zajebava kako ko hoće.
U moru problema koje muče naš narod svakako je najmanji problem to što neki tamo nadobudni koji vole i imaju motore po ovom zakonu moraju da idu u Lukavicu ili na Pale samo da bi izvršili tehnički pregled jer tehnički pregled iz Goražda “puj pike” ne važi. Sad ni to ne bi bio problem da se pre toga on ne raspita i isti ti “stručnjaci” mu rekoše da priznaju tehnički pregled iz Goražda, a da paradox bude i veći ja sam pre nepunih petnaestak dana registrovao svoj motorcycle sa istim tim tehničkim iz Goražda . E pa u čemu je onda problem, problem je u tome da nećete verovati ili možda i hoćete kada malo bolje razmislite i osvrnete se oko sebe gde živite.
Krenu tako moj drugar jednog kišnog i hladnog jutra na putešestvje do Goražda da bi odvezao motorcycle na tehnički pregled, kao da ga vozi na ultra zvuk ili na dijalizu pa u Višegradu nema (i onda neki zameraju Kusturici kada je rekao da mrtve sahranjujemo iz gepeka, ne shvatajući da je čovek hteo da kaže da u ovoj selendri nema ničega, nego shvatiše da vređa naše mrtve) i posle obavljenog tehničkog u par dana registrova motor, ali avaj. Sve bi bilo u redu da nije radoznao i znatiželjan pa uze da čita saobraćajnu dozvolu. Nije mi samo jasno šta je imao da gura nos tamo gde mu mesto nije, ali šta je tu je. Čitajući on tako lični document svog miljenika primeti da mu kao boja motorcycleta piše ljubičasta, kao da je se upravo vratio sa privremenog rada u Nemačkoj pa sve farba u ljubičasto. Gleda on tako u saobraćajnu pa u motorcycle pa u saobraćajnu pa u motorcycle pa se sve nešto ne uklapa. U prvom trenutku pomisli da fale gipsani labudovi, tigrovi, lavovi, impale i ostale životinje iz nesvrstanih zemalja i već kada mrak poče da mu pada na oči upali se sijalica. “Mrak” to je bila ključna misao koja ga izbavi iz gipsane faune. “Pa motor je crn, nije ljubičast”. Uputi se on da ispravi nepravdu nad njegovim dvotočkašem i posle ko zna koliko potrošenih kilograma telefonskih impulse preko našeg prijatelja Mtela se dogovori da mu pošalju novi zapisnik sa ultra zvuka, pardon sa tehničkog pregleda, ovaj put sa tačnim podacim uz svo izvinjavanje šaletruša iz doma zdravlja, pardon servisa, u koji je vozio motorcycle i uz obrazloženje da je ona mahinalno prepisala stare podatke.
Sav ozaren čekao je on četiri dana dok to nije stiglo iz Goražda koje iako je samo tridesetak kilometara odavde kao da je i ono u delti Nila. Dođe dan kada dođe i zapisnik, a on se sav sretan uputi da napokon završi registraciju svog ljubimca. Službenice ga dočekaše sa osmehom i pošalicama pošto je on tu već postao inventar. Mogao bi da visi za onim staklom koji deli njih od nas umesto mirišljave jelikice koliko je trenutaka svog života proveo tamo u borbi za registraciju svog ljubimca.
– E sad ćemo mi to da završimo ti si naš drugar. Razdragano se začu veseli glas sa druge strane onog istog stakla.
Dohvati neku sveskicu sa strane sa ofucanim koricama, kao one sveske što loši đaci nose u školu i u njima vode zabeleške sa svih časova i čije su korice izgužvane i naborane jer ih nose u zadnjem džepu farmerica. “Opljunči” prste pa poče da lista:
– Aha , prvo Enter pa onda padajući meni pa onda izabrati registracija vozila …
– Miša dovući do opicije..
– Uh kratak ovaj kabal od miša majku mu, zavapi opružena službenica preko radnog stola.
– A i ovi radni stolovi što ih prave ovako male da ne može čovek ni miša da mrda komotno po njemu.
Borba službenice i miša potraja bogami celih pola sata, a kraj njegove agonije sa registracijom se nije nazirao ni na tmurnom horizontu iznad Višegrada.
Odnese đavo šalu, a i bi vreme za odlazak na posao na kome on marljivo i vredno radi i zna šta radi za razliku od nekih, pa reče da će doći poslepodne. Obradova se službenica kao da joj pokloni najveću čokoladu sa lešnikom samo da malo predahne od onog miša koji je živu “satra”.
Naravno i kada se vrati saobraćajna ne bi gotova. Opet je bilo grešaka do ovih što su pregledali motorcycle i opet on uz pomoć svog prijatelja Mtela ispravi greške i opet dođoše najnoviji nalazi. Da je motorcycle imao i rak do sada bi ga otkrili i to u početnoj fazi. Opet službenica zgomba miša i opet od registracije ne bi ništa.
– Žao nam je ali ne prihvatamo tehnički pregled iz Federacije.
Zbunjeni brkovi moga prijatelja se oklembesiše preko saobraćajne dozvole koju su mu dali samo pre par dana i koju je on onako radoznao morao da čita. I posle samo neka neko kaže da treba da se čita što više. Vidite u kakve nevolje čitanje dovodi.
Druže moj nisu one krive što ne znaju da koriste kompjuter i što nisu naučile za deset godina registrujući svaki dan vozila da to urade bez prepisivanje iz oronule teke na kockice. Druže moj kriv si ti što nosiš dugu kosu vezanu u rep pa su te možda pomešale sa vevericom i misle da mogu da svoje neznanje pokriju zakonima. Zakoni danas ionako služe samo da bi se iza njih krile neznalice i ko zna kakav još soj ljudi. Druže moj pričam ti to iz iskustva. Lepo je to Cane Partibrejkers rekao (za patrijarha bih ga ja izabrao) “Svuda zakoni, nigde pravde. Čovek mora da beži odavde.”
Što ja ovo sve napisah? Napisah od huje koja me uhvati naprasno čuvši sve ovo. Napisah i zato što su moje kolege sa posla million puta prijavljivali raznim nadležnim organima kada bi njihova razmažena dečica dobila lošu ocenu. Kada su ih prijavljivali uprkos tome što je i ta manja ocena bila dosta veća od zaslužene. Napisah i zato što niko ne prijavljuje i niko ne reaguje kada neko ne zna da radi svoj posao, ali zato prijavljuju ove koji svoj posao rade savesno i sa razumevanjem, a ne da prepisuju kao neki iz ofucanih teka na kockice.