Razmisljas o recenici koju si nekada davno procitao u nekoj knjizi, cini ti se Remarkovoj, ali vise nisi siguran ni da li je njegova, ni da li si je uopste negdje procitao, ili je tvoja. A kaze, da parafraziram, jednom kad postanes emigrant ostajes to citavog zivota. Nedavno si promijenio sredinu po ko zna koji put i tvoje uskomesane misli se tek sada smiruju, nakon nekih mjesec dana ili malo vise. Prvi dani, prve sedmice su uvijek najteze. Zvuci kao otrcana fraza, ali je doista tako. Pamtis samo lijepo iz sredine koju si napustio i gusi te osjecaj kajanja zbog odluke za koju mislis da je pogresna. Preselis, recimo, iz Amerike u Bosnu i zaboravis americki tempo zivota, konzumeristicku i materijalisticku dimenziju zivota u koju se nikad neces uklopiti, nehuman sistem zdravstvene zastite, ulice ispraznjene od pjesaka, dosadne sate provedene u voznji, distance medju lokacijama i medju ljudima …, a sjecas se prijaznih ljudi, cistih gradova, parkova, plaza, restorana, sjecas se intimnog prostora u kojem si sebe mogao definirati onako kao zelis… svih onih mjesta na kojima ti je bilo lijepo i svih ljudi sa kojima ti je bilo lijepo. Onda se vratis iz Bosne u Ameriku i zaboravis poderane i prljave ulice, namrgodjene ljude, sve nase silne podjele, zaboravis bolestan i korumpiran politicki sistem, a sjecas se putovanja, plavog mora, zelenih rijeka i jezera, Une, nadasve Une, planina, Ilidze i Vilsonovog, sporijeg tempa zivota, izlazaka, setnji, cevapa i pekarskog bureka u dva ujutro… opet ljudi sa kojima si proveo prelijepe trenutke…
I dalje ne znas gdje pripadas i gdje ces provesti ostatak zivota, ali kako vrijeme prolazi sve vise prihvatas sredinu u kojoj se nalazis i sve si vise u stanju izvagati i dobro i lose u obje sredine. “Zivot se smiruje kao mlijeko u casi” rekao bi Stulic. Ucini ti se na momenat da je tako.
A onda ti se, opet, ucini da tvoje misli cine nerazmrsivo klupko cije su niti i pjesak floridskih plaza i plava jutra na Jadranu, i kajanje i zadovoljstvo zbog donesenih odluka, i zelene planine i veliki parkovi u srcu grada i mocvare u njima, i peljesacko vino i americko pivo iz malih privatnih pivnica, i americka sterilna uljudnost i nase zadiranje u intimni prostor, i neodoljivi mirisi Bas Carsije, i poetske veceri u Figurama i veceri u floridskim primorskim gradicima, i starogradske u Maloj pivnici i juznjacki rock u floridskom baru, i tjeskoba i lakoca postojanja, i strah I nada…
I skontas da nema smisla dalje pisati jer jos nisi dosegao tacku na kojoj ces moci razmrsiti klupko. Ostaje ti slaba nada ces jednom stici do nje.