Da. Sam. Ja. Neko.
Zamisli ono, jednog jutra se probudim kao Neko. Baš neki važan i uticajan Neko, koji ima moć mijenjati stvari. Šta bih prvo uradila? Najprije bih popila kafu u pidžami i kućnom ogrtaču (naravno!), jer i Neko spava u pidžami, ima kućni ogrtač i pije jutarnju kafu. Onda bih se polako odjenula jer sve što me čeka naviklo se da me čeka (a sve ono što je suđeno da se dogodi dogodiće se, bez obzira na sve). I, kada bih se polako i natenane odjenula (možda odijelo čini čovjeka, ali čovjek nosi to odijelo!), krenula bih pješice do svoga radnog mjesta.
Jer, ako sam Neko, onda imam i posao, zar ne?
Jer, Neko se ne nalazi na Birou za nezaposlene, zar ne?
Jer, Neko ne radi honorarne poslove, zar ne?
Jer, Neko ne radi “na crno”, zar ne?
Neko ima ozbiljan, pravi pravcati posao za odrasle i ozbiljne ljude, kojim pridonosi društvu i svojoj zemlji vraća dug, jer je uložila u njegovo školovanje, zar ne?
Jer, koja normalna država, na kugli zemaljskoj, dozvoljava da joj intelektualni resursi propadaju poput prezrelih voćki usljed nemara i lijenosti domaćina? I ko bi rekao da su to resursi u koje je uloženo znanje i vrijeme stručnog, profesorskog kadra, novac roditelja toga resursa, kao i vrijeme, trud i zalaganje samog resursa?!? S obzirom da je od malih nogu slušao priče tipa: “ako ne budeš učio, čistićeš ulice i kopati kanale” i, da do toga ne bi došlo, resurs se lijepo i zdušno potrudio. Grijao je stolicu 8+4+4 godina, pa sada za njega nema ni brezovih metli ni lopata ni kanala, jer i za to treba imati štelu. Ispada da je svo to ulaganje bilo besmislena i promašena investicija, iz koje niko nije profitirao. Što bi se u narodu reklo: “Ni jare, ni pare”.
Zato ovaj Neko vodi računa da se to više ne ponovi, pa u školama djeca ne uče ko je započeo rat, već da je rat najgluplje moguće rješenje teritorijalnih ili društveno-socijalnih problema. Prestali smo djecu utapati u suhoparnoj teoriji i učimo ih da plivaju u živopisnoj praksi. Učimo ih da je život jedan, da nemamo priliku za popravni. Učimo ih da budu što jesu a ne što bi drugi htjeli da budu. Učimo ih da imaju stav i svoje Ja, a ne predrasude i kolektivno Mi. Učimo ih kako da budu ljudi, da se ne iživljavaju ni nad ljudima ni nad životinjama, da čuvaju svoju životnu sredinu, da za svako posječeno stablo posade mladicu. Učimo ih primjerom, pa tako ovaj Neko ide pješice na posao, jer izbjegava prevozna sredstva u cilju smanjenja zagađenosti zraka koji svi udišemo 24 sata 7 dana u sedmici, cijeli život, a osim toga šetnja je najbolja vježba.
U toj šetnji gradom ranije su se mogli sresti drugi Neko i Niko. Razlikovali su se po načinu držanja tijela, ponašanju i mobitelu: većina tih Neko hodala je razbacujući se, bahato koračajući i galameći dok pričaju na svoj touchscreen mobitel, većina tih Niko pokušavala se stopiti sa masom, plašljivo koračajući i samo držeći mobitel u ruci, jer nemaju kredita da nekoga zovu a i nisu Neko da bi ih zvali. Međutim, takvih je iz dana u dan sve manje.
Na poslu Neko nastoji da bude sve uspješniji, da pomjera vlastite granice ka boljem, da stremi ka vrhu. I treba mu zdrava konkurencija sa stavom i kreativnim idejama, a ne bolesna s pištoljem i palijom, sa spletkama i ucjenama. Trebaju mu uspješni ljudi pored njega a ne oni koji glume uspjeh ili, još gore, oni prosječni što ne talasaju, što su živi a zapravo ne postoje.
Otkako sam Ja Neko, ljudi su prestali veličati ljepotu tijela, a um stavili na prvo mjesto. Ne nastoje više biti jedan od mnogih, već jedan iznad svih. Ne traže razlike za podjele, već sličnosti za saveze.
Otkako sam Ja Neko, počele su se graditi fabrike umjesto džamija i crkvi, jer gladnome ne pomaže vjera već posao, jer grijeh je ljudima davati milostinju a otimati im prilike i mogućnosti. Ne nudim šuplje priče bez pokrića, obećanja koja neću ispuniti, ja nisam ukleti bunar utopljenih snova ljudi koji su me birali, već svjetlost na horizontu njihovih očekivanja.
Za konkurs “Da sam ja neko”