Sve Čave naše tame
Kako bosanska izborna peripetija klizi ka epilogu, možda je vrijeme da se iz nokdauna, a nakon izbrojanih mjesec dana, pridignu oni kojima otužnost sa lica nakon izborne noći ne može da skine ni oštro maksilofacijalno sječivo. Ova predivna zemlja obiluje pririodnim ljepotama ali posebno ekspertima i analitičarima svega, a posebno političkih i ekonomskih procesa. Poprilično sam siguran da ni najsmjelije imaginacije dotične gospode nisu dosegnule sumrak zonu postizbornog trilera.
Kada se vratimo u period nakon prethodnog izbornog ciklusa, čuvene afere papak i indignacije koju su izazivali dotične kreature, možemo reći da smo poprilično evoluirali kao društvo. Sa ove distance tadašnji papci izgledaju tako nevino i bezazleno, te smo skoro i zaboravili da je sumrak koji su oni pronosili bio predsoblje tame u kojoj danas tumaramo. Da smo pokušali da se obračunamo tad sa evidentnom izopačenošću, danas ne bi imali metastaze na obrene,kostadine,milovane,krsmane, te ostale tumore i čireve moralnog bića ovog naroda. Ipak, najveća postizborna konsternacija vezuje se za jednog Dragana. Dragana, čije su oštre,stručne, jezgrovite skupštinske diskusije plijenile i obećavale drugačije društvo od tame u kojoj smo se saplitali. Dragana, koji se nametao kao iskusan, zreo, mudar,ozbiljan pater familias ozbiljne kritičke misli. Avaj, Dragan se predomislio. Izdao. Ili možda nije, samo je dobro odigrao šmiru. Ali nije toliki problem to što je Dragan iznevjerio. Mnogo teže i dalekosežnije je kuga koju je ostavio iza sebe. Politička,sociološka i emocionalna kuga u kojoj se zatire i ono malo energije,povjerenja i uvažavanja saradnika,prijatelja, saboraca,komšija,glasača,omladinaca,penzionera. Kuga u kojoj su prestali da se vesele i oni koji su formalni pobjednici u ovoj utakmici. Kuga u kojoj ćemo prestati reagovati i na nesreću jer radovanje smo ionako davno zaboravili.
Kada u stadu zavlada kuga, čoban nema čemu da se nada.
Ne želeći da ovo bude lament za propalim političarem, nosi me utisak da za svaku kugu postoji i imunizacija. Ono što prepoznajem kao cjepivo za ovo stanje je Žena. Uspješna,jaka,britka,nepotkupljiva,ponosna,nesalomiva,inteligentna,samosvjena. Ima ih u svim partijama. Ima ih svuda oko nas. Nikad ne bi dozvolile da budu predmet trgovine.Nikad moralnu dekadenciju! Ne govorim o onim maloumnim kojima je nepoznanica sopstveno porijeklo i radno iskustvo ali ne i pretenzija ka ministarskoj fotelji.Govorim o Jakim ženama. Neke su poznate kao npr Jelena Trivić, Aleksandra Pandurević,Svetlana Cenić,Tanja Stupar,Mirna Savić, Suzana Rađen Todorić,Marija Milić, Danijela Ratešić, Ivana Korajlić,IvanaMarić,AdisaArapović,mnoge čestite doktorke,profesorke,vaspitačice,kuharice,njegovateljice,žene u organizacijama,kasirke,pravnice,menadžerke; Žene poput Olje Bećković,Tatjane Vojtehovski, Mirjane Bobić,Marinike Tepić, Biljane Stepanović ,dr Dane Grujičić, dr Jovane Stojković,Ane Novaković i mnoge druge kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti pa im se najdublje izvinjavam. Tu su naravno i herione preduzetništva,malo ili nikako eksponirane koje egzistencijalne bitke biju na slobodnom tržištu. Svi ovi pomenuti,kao i oni nespretno izostavljeni dijamanti, jedina su nada da će svojom iskonskom ljubavlju,pažnjom,brigom i hrabrosti artikulasti pozitivne misli, te stvoriti majčinsko- sestrinski front, kao temelj zdravog, humanog , moralnog društva koje će se suprostaviti truleži sa početka ove priče.