Zahvaljujući bliskim ljudima znam ponešto o podizanju djece. Kao mlada majka, Maja je pročitala savjet nekog pedijatra koji je majkama poručio „You don't have to be perfect, just good enough“.
Negdje drugo sam pročitala rečenicu koja još uvijek odzvanja u meni: „Novorođenčad su dizajnirana tako da prežive svoje nespretne roditelje“.
Naravno, roditelj želi najbolje svom djetetu, naravno, mori ga bezbroj strahova, pa su često prva djeca pod budnim okom, staklenim zvonom i plaštom strepnje, dok drugo, treće ili peto pada naglavce, jede zemlju i liže mačku a da niko i ne obraća pažnju.
Naravno, često se čuje pitanje vrijedi li uopšte rađati djecu u ova „luda vremena“, slati ih u vrtiće i škole u kojima ih vrebaju svakolika zla – od nakaradih vaspitača, preko užasnih planova i programa, pa do nasilnih vršnjaka, dilera drogom i seksualnosti koja u svim oblicima prijeti da napravi porno zvijezde i bezdušne žigole od naivnih dječaka i djevojčica.
Zahvaljujući pedagogiji kao predmetu na studijama, znam za Aleksandra Neila koji je prije stotinjak godina smislio alternativu. Slobodna djeca Samerhila, tako glasi naslov knjige u kojoj je opisano šta je radio i kakve je rezultate postizao vjerujući u djecu više nego su s početka prošlog vijeka vjerovali i roditelji i (pro)katolički školski sistem Ujedinjenog Kraljevstva.
Zahvaljujući mojoj novoj drugarici Ani, koja radi kao vaspitačica u jednom beogradskom vrtiću, znam da nije sve crno, i da postoje ljudi koji vide dalje i osjećaju dublje nego što se često predstavlja u dušebrižničkim jadikovkama na temu svega i svačega, a posebno djece. Od jadikovanja se još niko leba nije najeo, ili ako jeste, držim da mu je morao prisjest.
Zahvaljujući mojoj prijateljici Ameli, znam za Waldorf. Amela je čudo…bila je ljubazna da u komentarima prethodnog posta podijeli informacije o eko građevinama, a sad će, nadam se, naći vremena da se i povodom ove teme javi.
Ali da krenem od Ane. Upoznala sam je nedavno, netom nakon njenog povratka sa Tare gdje su se vaspitači i klinci družili, i gdje je kolegama iz drugih predškolskih ustanova predstavljan njen način rada sa klincima. Nakon te večeri sam ostala duboko ganuta pričom, pa sam brže bolje kontaktirala Amelu u uvjerenju da se dobro i dobro moraju spojiti i objediniti kako bi što prije postali dostupni što većem broju vaspitača, roditelja kao i ostalih uključenih u proces odgajanja i obrazovanja djece. O čemu se radi?
Ana je zauzela pristup koji joj omogućava da upravlja velikom grupom od tridesetak klinaca. Svi znaju pravila, takozvane „algoritme“, i poštuju ta pravila, bez obzira koliko su različiti karakterom ili emotivno obojeni situacijama kod kuće. Nema diktature, vladavine straha, batina i dreke. Kada skrive, kaže Ana, znaju da će morati razgovarati sa mnom, ali ne ono – ja tupim, pa se oni isključe – već postavljam pitanja na koja odgovaraju. Kad skrive znaju koji su „algoritam“ zanemarili, znaju da će odgovorima sami reći gdje su pogriješili, i da će se od svega toga smoriti, pa sami zaključe da im se ne isplati ni da krše pravila. Pored radionica kojima se stimuliše kreativnost i na kojima djeca proizvode prelijepe rukotvorine, obaveznog igranja napolju zimi, fiskulture koju radi sa njima (Ana ima liniju kao gazela), njen poseban uspjeh je što je napravila nešto kao perpetuum mobile. Naime, njena grupa je raspoređena u timove koji idu u drugu, mlađu grupu, i brinu za bebe. Djeca presvlače djecu, djeca uspavljuju djecu, djeca uče djecu…ovi mali su presrećni kad na vratima ugledaju ove malo starije, a ovi malo stariji se trude sve valjano naučiti i zapamtiti jer im je motivacija to da budu spremni podučavati i brinuti o ovim malim. Priča mi neki dan kako bebaći zezaju svoje „male vaspitače“, kako ih varaju, kako im bježe dok ih presvlače, kako se beskrajno zabavljaju i kikoću, i kako ih ovi stariji brižno i strpljivo ganjaju, ušuškavaju i uspavljuju.
Zahvaljujući Ani znam za vezu između fine motorike i funkcije širenja šaka (prilikom puzanja) sa jedne strane i razvoja sinapsi i sposobnosti zaključivanja sa druge strane, kao i posljedice sprječavanja djece da pužu po kući jer „nije higijenski“, te davanja uređaja poput telefona ili tableta maloj djeci gdje se šake upravo nalaze u zgrčenom i neaktivnom statusu mnogo duže nego što je bezbjedno za njihov psihofizički razvoj. Neki dan mi je na neku vrstu recenzije poslala opis svega toga što radi jer ga šalje na konkurs, podijelila bih to sa vama ali ne bih bez njene saglasnosti. U svakom slučaju nadam se da će i ona naći vremena da podijeli svoja iskustva sa svima koji budu čitali ovaj blog.
Što se tiče Amele, ona je u priču alternativnog obrazovanja ušla kao mladi roditelj koji zna da mora postojati više i bolje od onog što se tradicionalno nudi. U Sarajevu su dostupne dvije alternative – Waldorf i Montesori. Ko nije čuo, preporučujem da progugla i stekne bar neku predstavu o čemu se radi. Ukratko, Waldorf pedagogija je proizvod učenja Rudolfa Štajnera po kojem stvari trebaju biti što prirodnije. Upisala je djecu u vrtić, istraživala je i učila, a kad je saznala da se u Hrvatskoj organizuje obuka, upisala se i na to. U tom periodu je, sjećam se, podizala djecu u Sarajevu, opremala stan u Istanbulu, a u slobodno vrijeme je istraživala i učila o svemu i svačemu – od zdrave hrane, svojih studija, proizvodnji igračaka…nikad nisam vidjela računar sa većim brojem otvorenih tabova u Internet exploreru nego kod Amele, a kaže „trebaju mi svi!“. Putovala je iz Sarajeva za Zagreb, spavala u vreći i provodila po čitav dan na predavanjima, vraćala bi se za Sarajevo, iz Sarajeva za Istambul, i dobro se sjećam kad mi je pričala kako je, na letu iz Istambula za Zagreb tako preumorna zaspala, i kada se probudila i ugledala na ekranu mapu Evrope sa prikazom trenutnog položaja aviona – uopšte više nije znala ni gdje se nalazi ni gdje je krenula. Što se kaže, jel’ došla ili pošla.
Danas ima troje djece, izdavačku kuću za stripove, udruženje za podršku vaspitanju, kulturi i svemu pametnome, proizvodi Waldorf igračke, organizuje igraonice za klince sa Cinema Cityjem, filca vunu, dubi na glavi i služi meni i drugima kao hodajuća enciklopedija znanja, dobrote i nadahnuća. Ako se neko bavio istraživanjem sistema za odgoj i obrazovanje djece kod nas, to je ona, ako je neko prikupljao informacije o zakonima i mogućnostima osnivanja alternativnih školskih ustanova, to je ona. Ako mislite da je sve crno i jadno i očajno, onda vam samo mogu reći da nije.
Moja najveća sreća je što su mi se putevi ukrstili sa ljudima velikih i lijepih vizija, ljudima koji nemilice troše sve svoje resurse za bolje i više. Ljudima koji iznad svega cijene ljubav, prirodu, zajedništvo. Možda, kad se sastanemo, imamo nepokrivene sijede, ožiljaka od alata i pomalo zemlje pod noktima, a ja sasvim sigurno i balegu najmanje tri različite domaće životinje u kramponima gojzerica. Možda nam ponekad nedostaje takta kad se nađemo u kontaktu sa pasioniranim kukačima i filozofima bez pokrića, ali to je samo zato što smo svjesni koliko je dragocjeno vrijeme, ne što nas izvjesno vodi prema kraju, već što znamo koliko toga dobrog u samo jednom danu može da se napravi. A kamoli životu!
Ovo pišem ne zato što sam željna bloga. Naprotiv, blogovanje u nekom reflektivno-dnevničkom fazonu sam već davno izguštala. Ni pisanje mi nije omiljena razonoda, jer mi je profesija takva da tipkam skoro isključivo za pare. Pišem jer sam puna informacija, ličnih i tuđih iskustava, i jer sam od malih nogu nomad kojem je dato da obilazi, posmatra i prepoznaje obrasce. Pišem jer mislim da je prava informacija u pravo vrijeme od presudnog značaja za promjene koje su nam u toliko različitih domena života neophodne. Pišem jer vjerujem u ljude, u iskonsku potrebu za zajedništvom umjesto podjelama, stvaranjem umjesto uništavanja i napretkom umjesto stagnacije ili nazadovanja. Pišem jer je grehota da se ne zna.
Ameli:
Druže, de pošeraj koju o Waldorfu da se raja uputi!