Odred ljudi u ritama stoji u noći, na obali rijeke – cupka u mjestu i huče u promrzle prste. Ranjeni i bolesni leže na nosilima i tiho ječe u mraku. Okružili su čovjeka u šinjelu.
Čovjek u sredini kruga poče govoriti:
“U početku bi Noć,
Spokoj,
Vječnost,
onda se desi Iskra,
Iskra poljubi Spokoj,
Spokoj nestaje i rađa Nemir,
Nemir pronalazi Sumnju,
Sumnja množi Nemire,
Nemiri sanjaju Spokoj, sudaraju se i Iskre kroz Noć
***
U Boga ne vjerujem
Iskra sam i Iskrom živim
Iskri se molim
Iskri se klanjam
Iskru Sumnjom hranim
svakom svojom Iskrom ja o Spokoju sanjam
i tako sve ukrug
Nije li istina da ja, vi, živa bića, molekuli, atomi, elektroni, protoni, fotoni, Higgsovi bozoni – svejedno je – svi mi radimo jedno te isto – iskrimo, zato jer se iskri klanjamo i priklanjamo, da bi iskrili kroz tamnu noć i o … Vječnosti, Spokoju sanjali. Uvijek je tu pitanje: postoji li ta Vječnost? i tadaaaa – rodila se Sumnja. Sumnja množi Nemire … i tako ukrug.
Ja mislim da je to tako jer nam je svima data takva sudbina. Nafaka. I ne možeš ti od te zadate nafake nikako pobjeći. Ništa ne može uteći tome – ni atom, ni čovjek. Nema šansi! A sa druge strane – svaka naša ćelija ima slobodu izbora i ništa nije sigurno i u potpunosti zadano. Elektron ne može niko u potpunosti odrediti – možeš mu odrediti impuls ili mjesto, oboje ne, a i čovjek je slobodan po rođenju… Eto to vam ja nikako ne kontam!” – našali se Stari, pa stegnu desnom šakom štap-lilihip i povede kolonu ljudi preko vode, žednih slobode.
inspiracija: rad Damira Nikšića i Prvog BTO odreda slikarstva (septembar 2015)