Na Bjelasnicu smo stigli tridesetog decembra dvije hiljade jedanaeste, tri i po mjeseca nakon mog povratka u Sarajevo sa Floride. Nekoliko dana ranije smo rezervisali kolibu. Dugo smo se dvoumili izmedju prihvatljivije ponude preko ekupona za hotel na Vlasicu ili Jahorini i ove skuplje, ali intimnije varijante. Sad smo tu i vidimo da nismo pogrijesili. Bila je ljepsa nego na slikama na internetu. Na njima nismo ni primijetili natkriveni zidani rostilj pored kolibe i prirodni ribnjak (bunar ustvari) pun pastrmki u straznjem dvoristu. Stigli smo ranije, vec oko podne, da zagrijemo kolibu i pocnemo spremati veceru. Kasnije ce nam se pridruziti jos dva para: M. i D. te V. i A. Iznijeli smo stvari iz auta, nalozili vatru i umotani u deke sjeli na terasu da popijemo kafu. Nebo je bilo tesko i sivo, tu i tamo je prolijetala pokoja pahulja; one rijetke, usamljene pahulje koje padaju od hladnoce. Prosetali smo oko kolibe. A. je odlucila da se vrati u kolibu, bilo je prehladno za nju, a ja sam htio jos malo ostati vani i odsetati do sumice na obliznjem proplanku. Primijetio sam da sam zaboravio telefon u kolibi, ali nisam vidio razloga da se vracam po njega. Proplanak je ipak bio dalje nego sto mi se ucinilo. No, kada sam vec stigao do njega, odlucih se na kratku setnju po sumici. Ustvari, sada sam vidio da to nije sumica kao sto je izgledalo gledajuci od kolibe vec poprilicno gusta suma kojoj se drugi kraj nije ni nazirao. Hodao sam brzo i punim plucima udisao reski planinski zrak, napravio kraktu pauzu i uradio tri serije od po trideset sklekova, ovaj povratak u domovinu mi je dao novu snagu, pa nastavio hodati udubljen u promisljanja imigrantskih i povratnickih iskustava, prednosti i mane jednog ili drugog, i zapleten u vrtloge misli nisam ni primijetio da vec pada mrak. A smrklo se naglo, cini mi se za nekoliko minuta. Okrenuo sam se i krenuo nazad putem kojim sam dosao, ili mozda i nisam? Jako je tesko snaci se u mraku, bez jasnih orijentira. Cuo sam u daljini glasove i pjesmu i brzo krenuh prema njima. Kada sam shvatio da se ustvari udaljavam od njih bilo je vec kasno, bio sam jos dalje u nepoznatoj sumi. Odjednom poceh osjecati i hladnocu. Na planini noc brzo pada u ovo doba godine i sa sobom donosi veliku hladnocu, a ja nisam bio prikladno obucen. Zasticen drvecem i zaslijepljen mrakom nisam ni primijetio da je poceo padati snijeg. Tumarao sam kroz sumu, drhtao od zime, koliko od ove vanjske toliko i od neke unutrasnje izazvane strahom, od koje se, cini mi se, ledila krv u zilama. Ne znam koliko sam dugo tako lutao, sve je oko mene vec postalo potpuno crno, kad se iznenada nadjoh van sume. Vise sam slutio po sjenkama nego sto sam vidio da se nalazim na nekakvom proplanku, na cistini velicine otprilike fudbalskog stadiona. Na sred cistine je malena kuca, brvnara, upaljenih svjetala. Potrcah kroz snijeg sto je sve jace padao i spotakoh se o golem kamen. Tek tada vidjeh da je kuca usred nekropole stecaka. Na stecku na kojeg je padalo slabo svjetlo iz kuce procitah:”I molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil, kako vi jeste, vi ćete biti, kako jesam ja.”
Potrcah opet i pokucah divlje na vrata kuce cim sam do nje stigao. Cuo sam glas iznutra:“Udji.“ Udjoh i u svjetlu svijeca i starog fijaker sporeta ugledah muskarca u kasnim pedesetim ili ranim sezdesetim kako sjedi za starim drvenim stolom i cakijom guli jabuku. Koru jabuke je stavljao na pec od cega se sobom sirio prijatan miris. „Sjedi“ rece, „znao sam da ces doci.“ Ucinio mi se poznatim, ali nisam mogao odgonetnuti otkud ga znam. Duboko uzdahnu i bez rijeci nestade u kuhinji. Vratio se za par minuta sa tek pecenim ustipcima, domacim kajmakom i slanim ovcijim sirom i pladnjem punim sudjuka, suhog mesa i pastrme. Upitah ima li sta drugo, posto sam znao da me ceka obilna novogodisnja vecera (ako se ikada vratim). „Ima“ rece, „ali ustipci su ti najbolji, kod mene svi jedu ustipke.“ Potom donese kafu u staroj dzezvi i vrelo mlijeko u crvenom loncicu prosaranom bijelim tufnama. Na vrhu loncica se uhvatio podebeo sloj kajmaka. Posto ne volim kajmak, (ne mogu ga smisliti, cijedio sam uskuhano mlijeko kao dijete), popih nekoliko fildzana crne kafe i zapalih sa njim tri Milde Sorte koje ne znam otkuda izvuce. Onda ode do prozora, razmaknu zavjesu i rece:”Dodji ovamo.” Prisao sam i pogledao kroz duplo staklo starog prozora mrazom prosarano po coskovima. Ono sto sam vidio prkosilo je zakonima fizike svijeta koji sam znao. Ispred kuce prostiralo se polje, isprva veoma usko, mada nista nije ogranicavalo njegovu sirinu, a potom sve sire i sire, poput lijevka. Tesko mi je objasniti kako je tacno izgledalo, ne nalazim prave rijeci, ali kao da nije bilo sa ovoga svijeta. Polje je bilo puno djece i ljudi razlicite starosti koji su obavljali najrazlicitije poslove; djeca su se igrala, neka spavala, odrasli ljudi trcali, pecali, pricali pred razlicitim auditorijima, ucili djecu, lijecili bolesnike, radili u fabrikama, vozili kamione, kuhali, svirali, pjevali, ljubili, spavali, plivali, jeli … I svi su licili jedni na druge.
Svi su ustvari licili na mene.
On povuce dim cigarete, predje pogledom preko mog blijedog lica i rece:”Sve si to ti. Vidis, svaki put kada se nadjes na nekoj zivotnoj raskrsnici, kada razmisljas da li poci lijevo ili desno, otici ili ostati, reci djevojci da ti se svidja ili je sanjati u sebi, udariti onoga ko te je uvrijedio ili progutati bol, prihvatiti ponudjeni posao ili ne, uciniti ovo ili ono – beskrajno je mnogo u zivotu raskrsnica, i kada konacno izaberes jednu opciju, stvara se novi svijet u kojem nastavljas postojati. Ti koji si ostao na raskrsnici bira drugu opciju i nastavlja postojati u paralelnom svijetu koji je stvoren tim izborom. I tako svaki put, kroz jedan zivot umnozis sebe bezbroj puta i stvoris bezbroj novih svijetova. Ovo sto vidis vani, sve si to ti u razlicitim svjetovima. A ti koji stojis ovdje nisi nista stvarniji od ovih napolju, svi ste jednaki. I ne samo ti, svako ko je postojao, postoji ili ce postojati stalno se svojim izborima umnozava i stvara nove svjetove, beskrajno mnogo paralelnih svjetova koji zajedno postoje van tebi poznatih granica vremena i prostora.” Sutao sam zbunjen, zaledjen, ko zna koliko dugo, dok napokon ne otvori vrata, pruzi mi ruku i rece:“Idi sada nazad. Naci ces put. Mozda bi bolje bilo da ti sve ovo nisam ni rekao. Znam da ti je ovo tesko razumjeti. Idi I napij se veceras, bice ti lakse.” Izadjoh i pomislih: „Majko mila, kojim li sam putem dosao, kako da se vratim?“ Zatvorio je i zakljucao vrata prije nego sto sam ga to uspio upitati, a nije odgovarao na moje kucanje. Vidjeh da je jos jedan stecak osvijetljen blijedim svjetlom iz kuce. Na ovome je pisalo: “Bože, davno ti sam lego i vele ti mi je ležati…” Tek tada primijetih da u ruci drzim sklopljenu cakiju, sigurno mi ju je dao kada smo se rukovali, na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke koji vidjeh na steccima. Opet osjetih onu unutrasnju hladnocu, hiljadu puta goru od ove vanjske. Rijesen da nadjem put nazad udjoh u sumu i krenuh hodati po intuiciji, ali sam pogrijesio jer sam nakon pola sata tumaranja opet ugledao kolibu, ovaj put sa suprotne strane. Nikoga nisam vidio ispred kolibe. Lutao sam po mraku, od drveta do drveta, od sjene do sjene, od mraka do mraka, cini mi se satima i danima, a nikako da svane i nikako da nadjem izlaz. Tresao sam se od hladnoce i gladi kada odjednom ugledah svjetla koja mi se priblizavaju. Svjetla auta! Istrcah i auto se zaustavi, otvorise se vrata i vidjeh da su unutra M. i D., jedan od parova koji je sa nama trebao docekati Novu godinu. Ponasali su se potpuno normalno, pitali me jesam li to izasao u setnju i pricali kako ce nam biti super narednih par dana u kolibi. Kiseo pivski zadah je ispunjavao unutrasnjost auta i pomislih da je M. dobrano pripit, a mozda i oboje. Mozda se zato ponasaju ovako cudno? Odjednom primjetih da vise nije mrak, da ne pada snijeg, tek prolijece pokoja usamljena pahulja, a nebo je sivo i tesko. A. nas je docekala na vratima kolibe. Pogledah prema proplanku i opet vidjeh da je pokriven samo uskom sumicom kojoj se svaki kraj moze doseci za samo par minuta hoda. Da li je je perspektiva odavde toliko pogresna? Udjoh u kolibu i bukvalno otrcah do peci, a A. mi uz smjesak rece:“ Zasto si se vratio tako brzo? Glumis junaka, zezas mene da losije podnosim hladnocu od tebe koji si se sa Floride vratio u prvu zimu nakon petnaest godina, a smrzao si se od petnaestominutne setnje.“ Osmjehnuh se prihvatajuci solju caja od djumbira i limuna koji je u medjuvremenu napravila. Rece da je caj napravila odmah po povratku iz setnje, a jos je bio vreo.
Sacekao sam da svi zaspu, a onda iz ostave donio flasu rakije kojom sam planirao nazdraviti novoj godini i dodao jos par cjepanica u pec. U gluhoj tisini noci culo se kako povremeno u daljini stabla pucaju od hladnoce. Umotah se u deku i nasuh sebi casicu rakije. Pa jos jednu, i jos jednu, sve dok mi misli nisu postale guste i neprohodne poput planinske sume i dok se soba nije pocela okretati oko mene. Onda sam utonuo u duboki san bez snova.
Jos uvijek se pitam (evo i sada dok ovo pisem i gulim jabuku cakijom na kojoj je izrezbaren motiv podignute ruke, cest na steccima) kao sto sam se pitao tog jutra gledajuci u praznu flasu rakije, da li se sve ovo stvarno desilo ili je samo rakijom izazvana halucinacija