Tuga. Jad i čemer. Sramota,ako idemo u krajnost.To su misli koje vam prođu kroz glavu dok se vozite cestom duž rijeke Bosne.
Prizori su gori nego u ratu. Smeće,blato i smrad. Sramota.
A,tko je krivac za katastrofalno stanje naše krasotice,rijeke Bosne? Mi-LJUDI.
Poplava je iznijela ono što se godinama skrivalo na dnu,tone smeća..
Plačite,drveće! Golo ste jer ne možete da imate bujnu krošnju,toliko bujnu da sakrijete ljudsku sramotu. Šutite,ptice. Trenutak šutnje za ovu sramotu. Ribe umrle. Sagnule glavu od sramote. Ljudska bezobraznost ide u nedogled.
Upitajte: gurmana hoće li se napiti vode iz rijeke Bosne;modnog kreatora hoće li oprati tkanine u rijeci Bosni;upitajte slikara hoće li naslikati pritoke Bosne;poljoprivrednika hoće li navodnjavati zemljište vodom iz rijeke Bosne;turističkog vodiča hoće li odvesti turiste da razgledaju obale rijeke Bosne;ribara hoće li pojesti ribu koju upeca u rijeci Bosni;pjesnika hoće li opjevati rijeku Bosnu;električara hoće li koristit vodu iz rijeke Bosne za hidroelektranu,upitajte ljude ponose li se rijekom Bosnom? Kada vam svi kažu da ne bi jer je prljava,onda ih upitajte:”A, zašto je onečišćujete?”.
Uistinu,ako smo pomislili da smo svoj prag očistili jer smo smeće bacili u rijeku Bosnu,varamo se. Varamo se isto kao kad budala misli da je u pravu jer pametan šuti. Tužno je do čega je naša bezobraznost dovela našu rijeku. Mi smo uništili rijeku Bosnu. Samo naša bezobraznost,svi smo mi krivi.
S kamenog otočića na pritoci rijeke Bosne,Usori,odleti i zadnji bijeli golub,zadnji zamah ljepote rijeke Bosne odleti kada čovjek baci kantu smeća.