Sjećam se kišobrana. Prepunih ulica. Gradova i ljudi.
Perona, stanica, raskrsnica
Kad kažeš budi dobra tamo
I samo se kiša slijeva.
Niz tvoju kožnu jaknu.
I moje obraze, jer
Prokleti kišobran počne da prokišnjava baš na Trgu djece Sarajeva
Kao deža vu u kojem smo zaglavljeni
I kao jedini trag vremena
Bilježim dnevnik lutkarskog pomoćnika
Drvenim i ja polako
Što ne umijem srce ljepše da ti napravim
Da ga bar zalijepim
Neka stoji na tim drvenim grudima
Pa da zapišem kako sam ga uzalud reanimirala
A ti zamijenio srce čisto…za svako isto
Od tad dobro pazim koga bilježim po krvotoku
I ne primjetim kojom prečicom uteknem da me ne vide
Kako pod kožom tetoviram vječnu vatru
Ne bi li izgorjela
Da ne pamtim
Kako mi se u dušu useljava tvoj lažljivi otobar
Dok sa Radio Sarajeva odjavljuju poslednju
Sevdalinku Iz Moga Srca